Ima Facebook svako toliko naviku da podsjeti vlasnika profila na uspomene od prije godinu, dvije, deset godina. U pravilu izbaci on neku fotografiju vesela društva, ili prirode neke, zna se tu nać’ i gradela i vina, djece vlastite i tuđe, rodbine. Bude tu i utakmice, mora i plaža, bude starih roditelja. A bude i fotografija s radnih zadataka od prije godinu, dvije, deset godina. Drage su one zbog mnogo čega, jer slika ne skriva puno, ako skriva išta. Ne skriva da je ruksak na leđima isti i da je već čudo svjetsko da se nije raspao kud ga se sve nosilo, ali ne skriva ni da je kosa kroz godina pobijelila skroz. Rado tako Facebook svake godine podsjeti i na dvije Povorke ponosa. Obje su bile davno, one prve. Na jednoj je čovjek ozbiljan s kemijskom među zubima i notesom u ruci što korača tu negdje između ljudi u povorci i specijalaca što povorku štite od svijeta koji nikada shvatiti neće da su ljudi ljudi, svi redom vrijedni poštovanja. Na drugoj nema olovke, nema notesa, ima čovjeka u koloni s kćeri na ramenima kojoj je valjda pet, šest godina. Otac i kćer, tamo gdje je vrijedilo biti ako vjeruješ da je svijet skrojen baš za sve jednako.

Ulovi to čovjeka s vremenom, ta potreba da ide na prosvjede svake vrste ako mu se učini da je vrijedno prisustvom dati podršku onima koji su manjina i ugroženi, onima koji se bore za pravedniji svijet, onima koji se zalažu za istinsku slobodu i demokraciju, onima koji se zalažu za prava radnika, onima koji dižu glas protiv nasilja. Jer nije lako izaći na ulicu i nitko na ulicu u pravilu i ne izlazi ako ga nevolja na to ne natjera. Vrijedno je dati ruku za dobru stvar i zato se pamte veliki skupovi koji su kanili ozbiljno mijenjati zemlju nabolje, poput onog za Radio 101 ili pak onog za kurikularnu reformu. Jedan period života ide se na sve. A onda se čovjek jednostavno umori satrven i činjenicom da je nerazumijevanje onih koji donose odluke veliko i čvrsto poput betonskog zida o koji se svaka inicijativa u pravilu odbija. Onaj crnokosi sa slike sada je sijed i spigan. Ona djevojčica s ramena je odraslo mlado čeljade. Na njoj je sad da krene na prosvjede, ako misli da je vrijedno. Stari će za to vrijeme skuhati štogod, pa kad se vrati doma pričat će o svemu, o nekom boljem svijetu za koji još nade ima.

Ona će na marš protiv fašizma. I neka će. Između antifašizma i fašizma i ne može biti dvojbi. Fašizam je zlo i dobro se može graditi samo ako si protiv zla. Treću soluciju ne nudi ni povijest, ni jezik. Treće i nema. Ili trećeg jedva da ima kad neutralnost bilo koje vrste samo daje legitimitet zloj navadi. Fašizam, ili antifašizam. Prevagne li tezulja na krivu stranu, a kriva je strana kako god okreneš fašizam, nešto nije u redu s nama, zakazali smo kao društvo i budućnost nam je nikakva, ako je uopće i ima. Budućnost nam je takva da ćemo se sve češće osvrtati oko sebe dok hodamo ulicom, dužiti korak čim nam se učini da prema nama korača mlad neko kapuljačom zakrabuljen, paziti što govorimo, zatvarati grilje kad se s ulice čuje da netko nekog maltretira jer je drugi i drukčiji umjesto da reagiramo uvjereni da je to jedino pravo i da je društvo jedino zdravo ako se reagira. Zatvorit ćemo grilje i vjerovati da zlo do nas neće. Vratit ćemo se tamo gdje nitko normalan ne želi biti.

Voljeti ovo malo zemlje po kojoj hodamo znači biti kontra fašizma i to svaki dan, u svakoj prigodi. I kad je to malo čojstva ugroženo, a ugroženo jest i to otvoreno otkada je normalno dizati desnicu u zrak i vikati da si za dom spreman, marš protiv fašizma, čini se, ima smisla koliko god ono marš zvučalo nespretno. Trebao je biti marš i bio je, trebali su i bili su u njemu i stari i mladi da poruče kako im je dosta nelagode i straha što se uvukao među nas zadnjih mjeseci, a onda je trebalo doći doma i u miru pričati kritički o svemu. Samo, sve što se odvilo i za marša i nakon marša, običnog nekog čovjeka moglo je samo ojaditi i rastužiti, ako ne i ozbiljno uvrijediti. Jer kad ti s vrha vlasti poruče da si kvisling, da rušiš Hrvatsku, da si gori nego fašist zato što si u strahu od zla izrazio koju simpatiju za marš, kad se sve relativizira i kad se na sve nasrće pastoralom u kojoj nedjeljom ima samo prostora za misu i ništa više, tad biva jasno da se moćan netko odlučio igrati vatrom. Pa je tužno koliko i opasno.

Opasno je, zapravo, odavna, od onog trena kada se krenulo u dvostruke konotacije, u kalkuliranje za simpatijama biračkog tijela, u relativiziranje zakona i Ustava. Opasno je toliko da se dogodilo prošli vikend ono što se u jednoj Rijeci nikada dogodilo nije, da na one što gradom hodaju, ne bi li tako iskazali svoj stav, lete petarde. Bacaju ih mladići u crnom dok ih policija gleda. Bacaju ih pod noge staraca i djece. I bacali bi ih i da nije u koloni bilo one jedne zastave s crvenom zvijezdom. Jer, dan im je mig da se i smije i može, davno prije marša u Rijeci, Zadru, Puli i Zagrebu. I kad ministar obrane kaže da je marš bio projugoslavenski i protiv Hrvatske, sve što se može očekivati jest da se petarde pod noge bacaju svakom sumnjivom licu i kad nisu dani od marša. Kad ministar obrane kaže da si protiv Hrvatske, nemaš kud nego se poput sociologa Dražena Lalića zapitati, a što ako Anušić dođe na mjesto gdje je danas Andrej Plenković!? Što će biti onda.

Možda je, tko zna, to neka unutarstranačka igra. Možda je bezglavo napinjanje mišića. Možda se samo prate svjetski trendovi. Možda je, lako moguće, neznanje i slabo razvijen talent za ozbiljnu politiku. Štogod da je, ne daje za pravo nikom da bilo kome iz marša odriče pravo da voli ovu zemlju. Kažu, zazivanje neke nove Jugoslavije. Tko bi je, dođavola, želio!? Ma, ako ćemo tjerati mak na konac, dovoljno je utorkom sjesti pred televizor, pa se dati uljuljkati svim onim dokumentarnim serijalima što ih za večeri naniže javni servis nakon Dnevnika na Prvom. U »Svjetlima pozornice« tako hrpa arhivskog materijala što priča o nastanku i razvoju domaće pop kulture, materijala u kojem je i Dubrovačkih trubadura i Vice Vukova i Beti Jurković, i »Lisice« Krste Papića, baš kao i spomen filma »Kaja, ubit ću te« Vatroslava Mimice, i sporta, i mode, i svega. Jest, ima nešto i Tita, ima i spomena Hrvatskog proljeća, jer zvala se država Jugoslavija, ali je sve o čemu se u seriji priča hrvatsko. A tu je i serijal »Brže ne može« što nostalgično priča o željeznici i vlakovima dok vozi jedan Slavonijom. Pa se za prolaz kompozicije kroz Slavonski Brod spomene i »Đuro Đaković«, tvornica koja je mogla izgraditi ama sve, ali smo je u svojoj državi rastočili taman tako da više ne može iz tih hala izaći ništa. Hrvatsku bi bilo zgodno voljeti i tako da »Đuro Đaković« i opet može sve.

Bilo bi i lijepo i dobro i ništa u toj želji nema protuhrvatsko, nema ništa nenormalno pa da premijer izjavljuje da je HDZ ona zadnja brana normalne Hrvatske, već baš naprotiv. Premijer bi da je negdje u sredini, tamo je valjda to neko normalno o kojem govori. U sredini je poželjela ostati i gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić. Ona je za antifašizam, ali ne bi ni uz petokraku, ni uz ZDS. Kako biti apolitičan, a baviti se politikom!? Teško i nikako. U ovom slučaju teško da igra neutralnost, koliko god plemenita bila ideja svekolike pomirbe. Pogotovo je teško pričati o neutralnosti u gradu koji se s pravom diči, još uvijek diči, i svojom otvorenošću i svojim antifašizmom kojem mora zahvaliti i to što NK Rijeka igra u HNL-u, a ne u Serie A.

I bi marš. Onaj kojeg Facebook podsjeća da je onomad išao na prosvjede svake vrste, vjeruje da marš nema veze s borbama predaka, bivšim sistemima, kojekakvim znakovljem, već samo sa zdravim razumom i potrebom da život ne prođe u strahu. Sve te priče o simbolima, povratku na staru zajednicu naroda i narodnosti, ta priča o prosvjednicima koji bi zapravo razbijali ovu našu lijepu zemlju, samo su prašina što se baca u oči da bi se zamaglilo tko zna što i ušićarilo nešto tko zna gdje. Starina vjeruje da se sve ono uistinu dobro i važno stisnulo u rečenicama što ih je za marš napisala književnica Olja Savičević Ivančević. Marširalo se jer se želi bolja Hrvatska, ona koja nam je na ponos i ona koja neće potonuti u barbarstvo. Marširalo se ne bi li neki novi roditelji naučili svoju djecu da ne mrze i ne dijele ljude prema porijeklu, vjeri, naciji, boji kože ili seksualnoj orijentaciji. Možda je bilo i nespretno i nesavršeno, sigurno je moglo i bolje, smislenije, ali bilo je potrebno. Kamo sreće da više ne bude. Kamo sreće da tema postane nešto drugo, evo recimo uspjesi ove Vlade, kako je to poželio premijer. Kamo sreće.