Rješenje koje je prvi put na lokalnim izborima upotrebljeno u svibnju 2009. godine pokazuje sve više nedostataka. Naime, tada su građani prvi put imali priliku izravno birati čelnike županija, gradova i općina. Smatralo se to tada velikim napretkom budući da su svi bili mišljenja da će se time izbjeći velika politička trgovina koja se u pravilu događala u mjesecima nakon lokalnih izbora.

Od 1993. pa do 2005. prilikom izbora čelnika lokalne samouprave događale su se takve stvari koje su istovremeno i zabavljale i zgražavale javnost. Naveliko se pričalo o torbama napunjenim prvo markama, a kasnije eurima koje su znale mijenjati vlasnike. Neke su od tih priča bile prilično detaljno opisane u medijima, ali na kraju praktički nitko nikada nije odgovarao pred sudom. Kakva je atmosfera bila vladala među lokalnim političarima moglo se vidjeti po slučajevima kada su vijećnike neke od koalicija njihovi čelnici u danima prije konstituiranja predstavničkih tijela znali voditi u karantenu kao nogometaše prije važne utakmice. Ali u nekim slučajevima čak ni to nije spriječilo da neki vijećnik koje je obećao glas jednom kandidatu za gradonačelnika, župana ili načelnika iznenada doživi prosvjetljenje pa onda u zadnji čas podigne ruku za drugog. Sve je to stvorilo kritičnu masu u javnosti nakon čega je postignut politički konsenzus da se ide s promjenama zakonodavstva koje regulira način izbora čelnika lokalne samouprave.

Pa ih od lokalnih izbora održanih u svibnju 2009. godine više ne biraju predstavnička tijela već sami građani izravno. Ali sada i ovaj način pokazuje brojne pukotine. Naime u Zakonu postoji mogućnost rušenja gradonačelnika na proračunu pred kraj svake godine. I opet je na djelu i politička trgovina i nestabilnost i prijevremeni izbori do kojih dolazi sve češće. Istina, sada se možda nešto manje događaju kriminalne radnje, ali nije baš da je sada odjednom sve čisto.

Jedna od varijanti za poboljšanje ovog stanja možda bi mogla biti promjena načina na koji se biraju vijećnici u predstavničkim tijelima. Oni se sada biraju razmjernim načinom s izbornih lista što u pravilu onemogućava da neka politička opcija sama osvoji većinu u predstavničkom tijelu. Što pak znači da se nakon izbora mora pristupati mučnim pregovorima oko stvaranja većine. Naravno ona ne odlučuje o tome tko će biti prvi čovjek izvršne vlasti, to su već odlučili građani, ali je opet bitna kod donošenja brojnih propisa koje donosi predstavničko tijelo. A najbitnija je, kao što smo to gore spomenuli, kod donošenja proračuna.

Stoga možda ne bi bilo loše razmisliti o uvođenju većinskih izbora. To bi značilo da se neki grad podijeli na onoliko jedinica koliko se vijećnika bira. I onda se u svakoj jedinici bira samo jedan vijećnik. To bi gotovo sigurno dovelo do toga da većina u nekom predstavničkom tijelu bude stabilna i da ne dolazi do rušenja čelnika izvršne vlasti.

O ovakvim izmjenama možda ne bi bilo loše razmisliti i na državnoj razini. I tamo bi se time izbjeglo mučno formiranje parlamentarne većine koje ponekad traje mjesecima. Kada se već išlo na rješenje da građani izravno biraju svoje načelnike, gradonačelnike i župane ne bi bilo loše ni da izravno biraju svoje vijećnike i saborske zastupnike.