Zapravo jedina prava posljedica Trumpove pobjede koja bi Hrvatsku trebala izravno zanimati vezana je za njegova stajališta oko NATO-a i američkog angažmana u svijetu. Tijekom izborne kampanje on je davao prilično dvosmislene izjave oko toga hoće li Amerika pod njegovim vodstvom i dalje poštovati svoje obveze i nastaviti svoj angažman u NATO paktu kao što je to radila zadnjih više od 70 godina. U više je navrata kada su mu američki novinari postavljali vrlo jasna i izravna pitanja Trump vrdao pričajući da će američki angažman ovisiti o tome koliko će ostale članice pridonositi ovom vojnom savezu, posebno su u pitanju financijske obveze. Nije želio jasno odgovoriti ni na pitanje što bi napravio da Rusija uđe u Estoniju.

Takve njegove izjave primljene su s priličnom dozom straha u onim državama koje graniče s Rusijom, zemljom s kojom je zapadni vojni savez u najzategnutijim odnosima sve tamo od kraja hladnog rata. Posebno je to loše sjelo u tri baltičke zemlje koje su u ne tako dalekoj prošlosti bile žrtve ruske, odnosno tada sovjetske okupacije pod kojom su uz strašne posljedice ostali više od 50 godina.

Što se tiče Hrvatske naša je zemlja ipak u boljoj poziciji budući da za razliku od Litve, Letonije i Estonije ne dijeli granicu s Rusijom. Međutim, u slučaju izostanka ili puno manjeg američkog angažmana u jugoistočnoj Europi mogla bi se naći u priličnim problemima. Hrvatska se, istina, ne mora bojati bilo čije invazije, ali ono što bi joj se moglo dogoditi nije ni previše daleko od toga.

Naime, riječ je o susjednoj BiH koja polako, ali sigurno klizi u dezintegraciju. Potrebno se je prisjetiti da je rat u toj zemlji prestao tek kada su se u pregovore umiješale Sjedinjene Američke Države. Dotad smo, početkom devedesetih, bili svjedoci jalovih sastanaka po ženevskim i inim hotelima gdje su rashodovani europski političari kao prekupci stoke na sajmu tek nastojali ušićariti kakav poen za interes svoje matične države. Činjenica da je istovremeno na terenu u Bosni i Hercegovini dnevno umiralo na stotine ljudi nije ih nimalo zanimala. Tek kada je iza pregovora svom težinom stala Amerika stvari su se pomakle s mrtve točke.

Sklopljen je tada bio mir koji traje eto već 21 godinu. Međutim, Daytonski sporazum koji je mir donio ima u sebi ugrađen defekt za kojeg je, istina, među ostalim kriva i sama Amerika. Iako je tada Rusija bila slaba kao nikad, a službeni Beograd u vojnom smislu na koljenima stvorena je Republika Srpska na 49 posto teritorija BiH. Osim toga Amerika je svih ovih godina snažno podržavala bošnjačku politiku koja želi unitarnu BiH što destabilizira ovu zemlju podjednako kao i više nego očigledna želja Banja Luke da se priključi Srbiji.

Ti su pogrešni potezi možda i razumljivi. Američkim diplomatima vjerojatno nije baš lako pohvatati sve komplicirane odnose i sukobe na ovim prostorima od kojih neki korijen imaju u dalekoj prošlosti. Međutim, isto je tako i istina da ako Amerika znatnije oslabi svoj angažman u jugoistočnoj Europi ona bi vrlo lako mogla ponovo potonuti u kaos.

Za nadati se ipak da su Sjedinjene Američke Države preozbiljna zemlja da bi preko noći mijenjala politiku. Usto, osim stišavanja mogućih lokalnih sukoba razlog angažmana mogao bi biti taj da se na ovom području dodiruju i snažni gospodarski interesi velikih sila, pogotovo kada je u pitanju energetika i cijela logistika vezana uz nju. Izbori su jedno, a vođenje države drugo. Tako da je za očekivati da će nova američka administracija, barem kada je u pitanju jugoistočna Europa, nastaviti tamo gdje se stala prethodna. Ako ništa drugo i uza sve nedostatke postojeće političke arhitekture to bi barem osiguralo da ne bude novog rata.