Budući da se SDP još uvijek u dijelu biračkog tijela doživljava kao stranku prepunu sentimenta prema prošlom režimu, postupci Zorana Milanovića u kampanji 2015. bili su vrlo logični. Naprosto je ponudio domoljubnu, ali pristojnu alternativu HDZ-u Tomislava Karamarka, što se u konačnici pokazalo dobrom strategijom. Upotrijebio ju je s nešto manjim uspjehom i na ovogodišnjim izborima, ali ona definitivno nije uzrok poraza, a još manje predstavlja odmak od nekakvih socijaldemokratskih i lijevih vrijednosti.

Kao put kojim bi sada trebalo krenuti neki SDP-ovi čelnici navode povratak stranke “izvornim vrijednostima socijaldemokracije” od kojih se Milanović navodno odmakao u kampanji i zbog toga izgubio izbore. Međutim, problem je u tome što se SDP teško može vratiti izvorima socijaldemokracije budući da ih nikada do kraja nije ni usvojio. SDP-ovi su izvori potpuno različiti od bilo koje socijaldemokratske stranke u Europi što samim tim, nažalost, čini drugačijom i njegovu aktualnu praksu.

Svi oni koji kritiziraju Milanovića tek su djelomično pogodili metu, a razlog poraza promašili su potpuno. Nije SDP izbore izgubio zbog toga što je Milanović rekao Vučiću i Nikoliću da su četnici, pa čak ni zbog toga što jest uvrijedio Plenkovićevu majku. SDP je izbore izgubio jer je naprosto u dobrom dijelu stranka bez identiteta, stranka koja je – u panici i ne znajući što bi sa sobom – početkom devedesetih uzela socijaldemokratsku etiketu ne znajući niti što bi ona trebala značiti ni što s njom učiniti. Nije problem u tome što je SDP sljednik SKH već u tome što u zadnjih 26 godina nije znao formulirati politike koje bi privukle birače kakvi na zapadu tradicionalno glasuju za lijeve stranke. Stoga je ogroman dio biračkog tijela ostao izvan njihovog dohvata, što se itekako osjeti na svim izborima.

Pa se i sada dogodilo da su oni čiji bi prirodni izbor trebao biti SDP glasali za Živi zid, dijelom čak i za Most. Nisu to učinili zato što je Milanović gadio Vučića, a trebao je hvaliti Tita, kao što smatraju njegovi kritičari, već zbog toga je slabo ili nikako radio ono što je trebao. Da u fokus kampanje, ali i stranačke politike, stavi konkretne stvari, a izbaci apstrakcije. Da govori o franku, trgovcima u maloprodaji čiji gazde varaju državu, blokiranima ili prijetećoj privatizaciji zdravstvenog sustava. Da prestane govoriti, ili barem stavi u drugi plan ustaše, Tita, Vučića, partizane i vojne lekare.

Oni koji su glasali za Živi zid svjesni su da ta politička opcija ne zna i ne može riješiti bilo što u državi. Dio biračkog tijela ogorčen što ih politička elita ignorira u Sabor je poslao Živi zid da je ako ništa drugo barem temeljito iznervira.

A to što je SDP u kampanji u najvećem dijelu ignorirao prave probleme nije samo Milanovićeva već i krivnja cijelog vodstva SDP-a, ako ne i cijele stranke. Nitko od onih koji danas pričaju o nekakvom Milanovićevom otklonu od antifašizma nije prije i tijekom kampanje predlagao da se njen naglasak stavi na konkretne stvari. Njima je naprosto smetalo i još uvijek im smeta što je Milanović ovaj put više lupao po četnicima nego po ustašama. Iako je poanta u tome da se nije trebao baviti ni jednima ni drugima. U SDP-u nikako da shvate da u drugom desetljeću 21. stoljeća Hrvatska ima puno važnijih i težih problema i od jednih i od drugih. I da bi se SDP konačno trebao početi tome prilagođavati ako ne želi da ga 2020. do kraja pregazi neki novi most, orah ili zid.