Nije baš do kraja jasno zbog čega je Božo Petrov u samo godinu dana tako radikalno promijenio svoje mišljenje. Jer početkom siječnja 2016. jasno se izjasnio protiv lustracije, a sada bi odjednom otvarao komunističke arhive. Jer, kako je rekao, oprost i pomirba nisu mogući bez ovog poteza.

Krije li se iza toga kakav politički manevar kojim bi možda u neugodan položaj doveo neke od koalicijskih partnera s kojima čini aktualnu vladajuću većinu? Ili je riječ naprosto o iskrenoj želji da se neke stvari u ovoj zemlji konačno istjeraju na čistac? To u ovom slučaju zapravo uopće nije bitno, budući da od ove inicijative, kao i od puno prethodnih, neće biti apsolutno ništa.

Jer kao i u puno drugih stvari, Hrvatska se i u ovome razlikuje od ostalih nekadašnjih komunističkih zemalja. Naime, u Hrvatskoj komunizam nije srušen na način kako je to učinjeno naprimjer u Češkoj, Slovačkoj ili Poljskoj gdje je bio napravljen radikalan raskid s prethodnim režimom. Oni koji su u tim zemljama bili na vlasti do 1989. ili 1990. s nje su maknuti bez puno objašnjavanja.

S druge strane, u Hrvatskoj je komunistički sustav preko Franje Tuđmana i HDZ-a odradio svojevrsno meko prizemljenje – promjena vlasti da, ali uz brojne striktne uvjete. Naprosto je komunistička gospodarska elita – smrtno uplašena da će nalet Miloševićevog velikosrpskog fašizma među ostalim uništiti i njihove brojne privilegije i već tada lukrativne biznise – posegnula za Tuđmanom kojeg je ne samo pustila da osnuje HDZ, već mu u tome i pomagala. Podjela posla bila je jasna – ti Franjo stvaraj državu, vojsku, diplomaciju i nogometnu reprezentaciju, a mi ćemo se pobrinuti za biznis, pretvorbu, privatizaciju i »antifašizam«. Taj je truli kompromis nažalost bio i vjerojatno jedina moguća varijanta u situaciji kada je Milošević želio stvoriti takvu Jugoslaviju prema kojoj bi i ona koju je vodio Aleksandar Karađorđević bila utjelovljenje tolerancije i multikulturalizma.

Međutim, takav je deal onemogućio bilo kakvu, pa i najmanju razinu lustracije koja je ipak bila potrebna nakon 45 godina diktature. Pa su tako ugledni novinari ostali oni koju su samo koju godinu prije toga tražili progon drugih novinara jer nisu pisali lijepo o JNA. Pa je tako ugledna novinarka ostala i osoba koja više od četvrt stoljeća kasnije u kameru priznaje da je nakon novinarskih zadataka pisala izvješća o tome što je razgovarala sa svojim kolegama.

Ali uostalom čemu sada uopće lustracija kada su oni kojima je ona izvješća pisala 1990. bili temelj za stvaranje hrvatskih sigurnosnih i obavještajnih službi. Je li i to bio dio deala, ili je ta ekipa naprosto prodala Tuđmanu foru da se bez njih ne može – sasvim je svejedno. Jer ako je točno pet posto onoga što piše Manolić, dobar dio njih odradio je ipak solidan posao u obrani Hrvatske. Dakle, ako Petrov želi preko otvaranja partijskih arhiva provesti neku vrstu lustracije, za to je nažalost više nego kasno. Međutim, ako želi staloženu društvenu raspravu o propalom sustavu, ideja je više nego dobronamjerna. Ali, kao i ona o lustraciji, osuđena na neuspjeh u situaciji kada su ideološki bojovnici s obje strane i dalje čvrsto ukopani u svoje rovove.