Kada je riječ o tome tko je odgovoran za postojeću sitaciju s Inom, odgovor može biti samo jedan. Krive su sve političke opcije, ponajviše dvije najveće koje se ovih dana žestoko bore kako bi krivnju prebacile s jedne na drugu. Naravno, razina odgovornosti nije podjednaka ako bi se uzela u obzir prvostupanjska presuda zagrebačkog Županijskog suda koji je nekadašnjeg predsjednika HDZ-a Ivu Sanadera osudio zbog primanja mita od MOL-a za prepuštanje upravljačkih prava nad Inom. Međutim, nakon odluke Ustavnog suda kojom se ta presuda poništava, ni to se više ne može samo tako govoriti. Ali tko kaže da Hrvatska možda nije na putu da počini još jednu pogrešku. Naime, nakon istupa premijera Andreja Plenkovića s kraja prošle godine, kada je priznao da smo arbitražu izgubili, ali da ćemo zato Inu otkupiti od MOL-a – u hrvatskoj politici je postignut rijetko vođeni konsenzus. Sve su se političke opcije složile s tim da Inu treba vratiti natrag u hrvatske ruke. Jer svaki bi drugi odgovor mogao naštetiti onome tko bi ge promovirao jer bi bio gotovo sigurno izložen optužbama za manjak domoljublja.

Međutim, gotovo je sigurno da gotovo nitko od važnih i manje važnih političkih aktera, koji ovih dana iznose svoje verzije načina otkupa dionica od MOL-a, ne zna je li to uopće pametno raditi. Postoji li ikakva vjerodostojna analiza cost benefit efekata vraćanja Ine u ruke hrvatske države? Ili se u cijeli projekt složno krenulo jer nitko na političkoj sceni naprosto nema odgovor na Plenkovićevu inicijativu.

U hrvatskoj je politici postala prava mantra pozivati se na stručnjake. Neki kao MOST ili Pametno na tome su gradili ili još uvijek grade svoj politički program. Pa je čak došlo do toga da bi zadnju riječ i kod davanja imena ulicama trebali dati nekakvi stručnjaci. Ova je riječ jedno vrijeme bila neizbježna u raspravi u svemu i svačemu. Ali zanimljivo, malo je tko koristi kada je u pitanju otkup Ininih dionica, kada bi ona imala itekakvog smisla. Hrvatska je bezglavo i bez promišljanja krenula u povratak INA-e u nacionalno okrilje isto onako kako je bezglavo i bez promišljanja 2003. krenula u njenu privatizaciju.

Nikakve analize tu nema na osnovi koje bi onda politika mogla donijeti političku odluku. Samo fenomen krda u kojem svi trče u istom smjeru nakon što je premijer najavio projekt reotkupa, a nitko nema političke hrabrosti stati na loptu i zatražiti malo vremena za razmišljanje. Baš kao što nikakvog promišljanja nije bilo kada se išlo u privatizaciju Hrvatskog telekoma ili bankarskog sektora. Baš kao što nikakve analize nije bilo o tome što nas čeka nakon ulaska u EU.

Hrvatska politika, kao i puno puta dosad, vodi se isključivo inercijom, a ne političkom odgovornošću i promišljanjem. Nitko od glavnih aktera nije dosad konkretno odgovorio što ćemo napraviti s tom tvrtkom ako nam je kojim čudom Mađari i odluče prodati po nama prihvatljivoj cijeni. Možda se to Hrvatskoj isplati, možda ne. Na ovo pitanje hrvatski građani odgovora nemaju. A nemaju ga kako se čini, nažalost, ni glavne političke opcije u Hrvatskoj. Pa ako Hrvatska na ovaj ili onaj način doživi novi fijasko s Inom, jedina će nam utjeha biti da opet nitko od glavnih političkih igrača neće moći reći da za njega nije odgovoran.