Mostovi ministri su najproduktivniji u lansiranju navodnih afera iz one prethodne, Milanovićeve vlasti. Nikad dosad se nisu ovako dobro poklopile okolnosti za to. Nikad jedna vlast nije trajala manje od šest mjeseci. Vladi je izglasano nepovjerenje u Saboru, što bi u običnom životu značilo da bi trebala biti najurena. No, kao da se ništa nije dogodilo, i premijer i ministri ostaju još mjesecima i kopaju po arhivi ranije vlade, kako bi pronašli kompromitirajuće papire i iskoristili ih u predizborne svrhe. Slučaj Hrvatskih šuma jest afera jer se ne smije dogoditi da menadžeri javnih poduzeća imaju pravo na toliko visoke bonuse. Stimulacija za jako dobar posao trebala bi postojati i u javnim poduzećima, ali milijunski bonusi, potpisani u tajnim ugovorima, ne mogu se braniti.

Bez obzira na to što, recimo, Božo Petrov omalovažava poslovne rezultate koje su postigli u Hrvatskim šumama, očigledno je Uprava na čelu s predsjednikom Ivanom Pavelićem radila jako dobro, pa i bez obzira na to što je prošlih godina otpušteno 1.100 ljudi. Otpuštanja su u mnogim situacijama neminovna u tržišnom kapitalizmu, a do socijalizma blagostanja, s visokom demokracijom, još nismo došli, a možda nikad neće doći niti naša pokoljenja. Svakako, Petrov nas u takvo društvo neće uvesti.

Kako god, Uprava monopolističkih Hrvatskih šuma naplatila je i dio ogromnih dugova od dotad politički zaštićenih tajkuna, uvećala je dobit na 186 milijuna kuna, ali je podjela čak 5,28 milijuna kuna bonusa za tri člana Uprave nevjerojatna i skandalozna. To je nedopustiv ugovor koji im je potpisao Milanovićev ministar Tihomir Jakovina.

A drugo što je skandalozno je da je Jakovina, po svemu sudeći, bio u klasičnom sukobu interesa. Bivši direktor Hrvatskih šuma Ivan Pavelić posudio je Jakovini 60.000 eura prije nego što je on postao ministar, kad je u Helios osiguranju zapao u probleme. Čim je postao ministar, u siječnju 2012. potpisao je takav tajni ugovor koji je Paveliću i ostatku Uprave omogućio visoke bonuse.

Bilo bi sjajno kada bi Milanović iz ove afere izvukao pouku i još jednom temeljito preispitao koji su mu mogući ministarski kandidati za novu Vladu. Tihomir Jakovina je vjerojatno, po učincima i po količini afera koje se vuku iza njega, ostavio u Milanovićevoj vladi najlošiji dojam. Ali, bilo je još loših ministara i ne bi smjeli kandidati za novu Vladu biti samo, pa i ponajviše, oni koji su nas vodili od 2012. do 2015.

Ne može katastrofalna Oreškovićeva, Karamarkova i Petrovljeva srušena vlada biti mjerilo prema kojem će Milanovićeva vlada ostati svima u sjećanju kao efikasna i uspješna i ona koju bismo poželjeli poslije ovih izbora. U Oreškovićevoj vladi koja još jaši ništa nije valjalo, i ona je izvan svih uobičajenih, mjerljivih kategorija.

Nužne su promjene u Milanovićevoj vladi i ne samo četiri ili pet novih ministara, nego temeljitije izmijenjena vlada da bi SDP i Narodna koalicija uopće opravdali ulogu favorita na idućim izborima. S izmjenama bi trebalo ići i u predizbornoj kampanji. Građani su stekli važno iskustvo ovim što se događalo u proteklih pola godine i procjenjivat će puno kritičnije nego dosad tko može donijeti boljitak.