Ključni pojam mandata Andreja Plenkovića je stabilnost. Taj je pojam postao takorekuć mantra, stabilnost je postala najviša i neupitna vrijednost mandata započetog u listopadu 2016. godine. Ta je stabilnost sačuvana i u proljeće 2017. godine kada je Plenković ekspresno iz Vlade izbacio Most, a u nju ubacio raskoljeni HNS. Stabilnost je bila najvažnija, ona je tumačena kao nužan preduvjet bilo kakvih reformi, bilo kakvog uspjeha, a nestabilnost, k tome još ona koja bi se manifestirala u još jednim prijevremenim izborima, postala je nešto najnepoželjnije.

Stabilnost je trebala jamčiti snagu i sposobnost ponajprije Vlade (a i Sabora kao njenog zakonodavnog servisa), a snaga Vlade i neupitnost njenog opstanka trebali su jamčiti stabilnost. Od te je stabilnosti malo toga ostalo. Većina za sada nije ugrožena, ali u kući hrvatske političke većine nema ni mira ni sloge. Para izlazi na sve pore, a kako stvari sada stoje, temperatura bi mogla dosegnuti točku vrenja. Nestabilno je u najsnažnijoj stranci vladajućih, u HDZ-u. Stranka je uzdrmana neočekivano lošim rezultatom na izborima za Europski parlament, a i stranka i Vlada su uzdrmani nizom afera ministara. Stabilnosti u tome nema. Ne zna se tko će od ministara sve biti rekonstruiran, a tko će od ministara pokušati preduhitriti premijera i ostavkom se rekonstruirati sam.

HDZ je uzdrman vlastitim neuspjesima, aferama vlastitih kadrova, a na sve to su se nakalemili i zahtjevi koalicijskih partnera koji dodatno slabe HDZ. Ta stranka trenutačno više izgleda kao ured koji razmatra i ispunjava zahtjeve objektivno mnogo slabijih koalicijskih partnera (ali i partnera koji su HDZ-u potrebni), djeluje kao organizacija koja se postepeno povinuje zahtjevima medija, na temelju otkrivenih afera, i s time malo po malo usklađuje svoju kadrovsku politiku, a djeluje i kao stranka čiji članovi upropaštavaju oporbene parlamentarne inicijative za smjenom pojedinih ministara tako što te oporbene parlamentarne inicijative ispunjavaju. Eto, već su dvije potencijalne saborske rasprave o opozivu ministara upropastili tako što su ispunili želje opozicije – prošloga tjedna otišao je Lovro Kuščević, ovoga tjedna Goran Marić.

Ništa bolje nije ni među koalicijskim partnerima, barem ne u HNS-u. Prilježni koalicijski partner djelomično bi se osamostalio. Preciznije rečeno, osamostalio bi se onaj dio te stranke kojega predstavlja međimurski župan Matija Posavec. On tvrdi, u napadu probuđene savjesti, da bi najbolje bilo već u studenom ove godine organizirati prijevremene parlamentarne izbore. Ne samo to, on se zbog onoga što je stranka učinila prije dvije godine, kada je na moralno nevjerojatan način nasamarila vlastite birače i uletjela u zagrljaj HDZ-a, sada javno ispričava. Ta je koalicija Posavcu postala cipela koja ga žulja, očito smatra da je moralni teret tog nasamarivanja birača prevelik, a zadnji je čas da se taj teret na prijevremenim izborima makar malo smanji.

Posavec ima dobru poziciju unutar stranke, uspješan je, u Međimurju je HNS kojega je on predvodio na izborima za Europski parlament ostvario dobar rezultat, izvan sjeverozapadnog dijela Hrvatske ta stranka praktično i ne postoji. Svjestan je da bi ostanak u koaliciji do samoga kraja, dakle do jeseni sljedeće godine, vjerojatno bio poguban za stranku i zato je želi što je moguće prije emancipirati od skuta HDZ-a. No, tako želi Posavec koji mnogo toga može željeti, još i više najavljivati, ali da bi nešto kroz stranku ostvario najprije mora postati predsjednik stranke, a pitanje je koliko su drugi u stranci voljni napustiti koaliciju, riskirati na prijevremenim izborima i skratiti si saborski mandat za godinu dana. Ta stranka, dakle, ne zna bi li ostala u vladajućoj koaliciji ili ne bi, pa onda i nije čudno da ni Vlada ne zna bi li bila stabilna ili ne bi, bi li se i kada rekonstruirala, tko bi se rekonstruirao, a tko ne bi.

Problem Posavca jest u tome što je on raščistio sa stranačkom sadašnjošću i budućnosti (što ne znači da će biti onako kako bi on htio), ali nije raščistio s vlastitom prošlošću. On bi se u ime stranke ispričao za prevaru birača, ali kada ga se pita i za njegovu vlastitu vjerodostojnost i podsjeti da govori ono što GLAS, dakle članovi HNS-a koji nisu pristali na prevaru, govori od samoga početka, eh, onda Posavec gubi orijentaciju. Za njega su Goran Beus Richembergh i Anka Mrak Taritaš ljudi bez ikakve političke odgovornosti, imaju komotne saborske mandate, a njegova je odgovornost utemeljena na izbornim rezultatima, dakle rezultatima lokalnih izbora u svibnju 2017. godine, održanim uoči HNS-ove prevare.

Na tim je izborima on pobijedio, on je župan i ne može se igrati (istina na regionalnoj razini) politike kako se politike igraju Beus Richembergh i Mrak Taritaš.

Dakle, ne može on kazati da su birači prevareni kada su prevareni, nego će to kazati s dvogodišnjom odgodom jer mu to tada konvenira. Nije stabilna Vlada, nije stabilan HDZ, nije stabilan HNS, a ni Posavec nije stabilan, tek oportunistički nepostojan.