Zbornik radova »Didov san – Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika« očito je izazvao, blago rečeno, komešanje u znanstvenoj zajednici i prije nego što je nedavno objavljen. Zbornik su objavila dva inače cijenjena znanstvena instituta – Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut društvenih znanosti »Ivo Pilar«.

No, u zborniku nije objavljeno nekoliko članaka koji su bili napisani, pa su zbog neslaganja s tezama iznesenim u drugim člancima povučeni.

Da se mnogo toga iza kulisa proteklih tjedana i mjeseci, kad je riječ o spomenutom zborniku, zbivalo potvrdio je i ravnatelj Instituta za etnologiju i folkloristiku Tvrtko Zebec u emisiji »Pola ure kulture« ustvrdivši da je uredništvo biblioteke Nova etnografija, inače biblioteke koju je pokrenuo Institut kojemu je na čelu, odbilo objaviti taj zbornik u toj biblioteci.

Zgodno je primijetiti da su urednice Nove etnografije u istoj emisiji proglašene cenzorima, iako nije navedeno što je pisalo u povučenim člancima, a nije se moglo nešto čuti ni o tome što se htjelo cenzurirati u zborniku koji je na kraju objavljen. 

   To što se mnogo toga neznanog zbivalo iza kulisa, sudeći prema onome što je na kraju objavljeno, ne treba čuditi. Po svemu sudeći ne radi se o znanstvenom sukobu ljevice i desnice i interpretacije uloge hrvatskih iseljenika i njihovih iskustava, jer se izgleda uopće ne radi o znanosti. 

  Radi se naprosto o tome da taj zbornik treba samo pristojno nazvati onakim kakav je on na kraju postao ponajprije zbog teksta Marina Sopte – revizionistički i lišen svake kritike ustaškog pokreta, neznanstven, ukratko zbornik podvučen crnim. 

   Zbornik otvara mnoga pitanja o znanosti u Hrvatskoj. Za početak o baratanju samom znanstvenom metodologijom kako u pisanju članaka, tako i u uređivanju tekstova. U nastavku, zbornik otvara i pitanje ideologiziranosti znanstvenog diskursa i funkcije znanstvenog diskursa u društvu.

Kroz njega se mjestimično pokušava rehabilitirati ustaštvo i to bilo nijekanjem činjenica, poput notornih ustaških zločina proizašlih iz notorne ustaške politike, bilo prešućivanjem konteksta djelovanja pojedinih važnih osoba ustaškog pokreta poput Vjekoslava Maksa Luburića, pa čak i prešućivanjem toga da je on bio ustaša. To, pak, nema nikave veze sa znanošću, to je pokušaj upotrebe znanosti u svrhe vlastite ideologije. 

  U svemu tome najgore su prošli oni kojima je zbornik posvećen. Zahvaljujući dijelovima zbornika, autori su i urednici samo mogli učvrstiti u uvjerenju sve one koji na temelju vlastitih predrasuda i stereotipa smatraju znatan dio hrvatske emigracije, posebno one nastale nakon Drugog svjetskog rata radikalnim. 

   Ubuduće će u istraživanju iseljeništva valjda biti nešto više ozbiljnosti (što, čini se, neće biti teško postići).