Rejting šefa SDP-a Davora Bernardića od jadnjikavih šest posto podrške građana opet je uzburkao duhove u toj stranci. »Pučisti« likuju, a Bernardić za to vrijeme odlazi na Pantovčak i razgovara s HDZ-ovom predsjednicom Republike. Kako, zašto, s kojim ciljem – nikome nije jasno.

Koliko god s jedne strane htio obavljati osnovnu funkciju vodeće opozicijske stranke, pa tako danas u Saboru SDP pokušava rušiti ministra obrazovanja Pavu Barišića, s druge strane Bernardić stalno zastranjuje u unaprijed izgubljenim bitkama da se s vladajućima o bilo čemu dogovara. Pisao je Plenkoviću, ovaj mu nikad nije ni odgovorio. Sada, nakon kurtoaznog, a potpuno nepotrebnog razgovora s predsjednicom, njegovi unutarnji stranački oponenti samo imaju razlog više da ga peru i deru. Kad se tome zbroji neprestani pad rejtinga SDP-a, koji nakon pet mjeseci sigurno više nije statistička greška, i njegovih doista tužnih šest posto podrške, jasno je da Bernardićeve šanse za dugotrajniji opstanak na dnevnoj bazi padaju. Postavlja se pitanje: treba li SDP već tražiti novog predsjednika?

Bernardićev mandat je, doduše, potpuno legitiman i on mirno i suvereno može voditi stranku bez obzira na te vanjske »podražaje«. Puča nema, pet županijskih organizacija nije se skupilo i nitko ne traži ničije odstupanje. Ali, sigurno se javnost pita: ako je novi predsjednik na šest posto, što to znači za SDP i treba li već razmišljati o novim opcijama i imenima, u maniri one poznate pjesme: Traži se dečko, što zgodan što jak, model za praktične dane, simpatično strog… Što ako se povjerenje ne uspije opravdati, što tad sa SDP-om?

Doduše, Bernardić na svojoj strani ima jednu veliku olakotnu okolnost: ako bi ga se već pokušalo rušiti, druga strana, ona pučistička, također nema logičnog kandidata koji »sjaji« i automatski se nameće kao alternativa. Neki su već potrošeni u dosadašnjim unutarstranačkim izborima – jer ako iz prve nisu pobijedili, prije tri mjeseca, zašto bi uspjeli sada? Neki nisu dorasli, mada se već vide na tronu na Ibleru, jednostavno zato jer su još zeleni. Neki nikada za to neće ni biti, ma koliko samozadovoljni bili. Dapače, kontra-Bernardićeva struja leži na takvom brdu nerealnih ambicija pojedinaca, da je to rijetko viđeno. Da se i dogodi puč, i da taj puč uspije, kontra struja bi se prvoga dana raspala pod teretom međusobno suprotstavljenih ambicija »wanna be« novih predsjednika.

Stalno se govori da je SDP deficitaran s kadrovima – zapravo, puno je previše onih koji misle da mogu biti sve, i koji znaju biti sve. I to je najveća Bernardićeva sreća, on zapravo uopće trenutno nema logični antipod u jednoj osobi. Riječ je o razmrvljenoj i desetkovanoj vojsci, bez pravog oružja u rukama. I u toj strukturi tek se »traži dečko« – nema ga.