Prvo je bilo ovako: 2013. godine Zoran Milanović odlučio je promijeniti kandidata za lokalne izbore u Zagrebu – skinuo je Davora Bernardića kao kandidata i stavio Rajka Ostojića, koji je potom, zbog tog loše izvedenog manevra, izbore i izgubio. Onda su se njih dvojica uortačila protiv Milanovića.

Ili je bilo obrnuto – prvo su se oni uortačili, da bi njega oslabili na Ibleru, pa se on naljutio. Oko toga što je bilo prvo, kokoš ili jaje, što je bilo akcija, a što reakcija, dvije struje SDP-a nikad se neće složiti.

Ali nije ni bitno, činjenica je da je Milanović 2014. godine odlučio smijeniti tadašnjeg ministra zdravlja Rajka Ostojića. Kako god se to sada tumačilo, činjenica je da se u medije puštalo tekstove i dokumente iz čega je kasnije nađen razlog za smjenu Ostojića s mjesta ministra, a u paketu radi balansa i Željka Jovanovića kao ministra obrazovanja.

Sada? Sada se priča ponavlja, ali u obrnutom smjeru – sada se puštaju tekstovi i dokumenti kojima se želi kompromitirati bivšeg predsjednika SDP-a Zorana Milanovića i onemogućiti mu svaku pomisao o povratku u aktivnu politiku.

Iako se SDP službeno jučer ogradio od curenja dokumenata, govori se da se spremaju i drugi slični papiri koji bi mogli govoriti o Milanovićevim ranijim troškovima. Neki mediji u tome rado sudjeluju – nije ni čudo, vruća roba je vruća roba, a SDP ionako ima dugu povijest sličnih slučajeva do danas. I Slavko Linić je svojedobno bio tako smjenjivan, sjetimo se slučaja Spačva. Dotad ovi smijenjeni već nađu neke nove svoje sudbine. Ili – pamte, pa vrate.

Jasno je da se medijski plasmani protiv Milanovića, čak i kad su ovako šuplji kao jučerašnji, koriste kao sredstvo unutarnjih obračuna, a sve to samo je još jedan dokaz unutarstranačkog rata u partiji. Čak i kad Milanović potvrdi da odlazi, preventivno mu se želi izbiti iz glave da se slučajno predomisli. S druge strane, oni koji čine grupu kontra Bernardića isto ne prestaju s medijskim plasmanima, novog predsjednika stranke prikazuju potpuno nesposobnim, anti-liderom, pijunom svojih potpredsjednika Rajka Ostojića i Zlatka Komadine, i do kraja mu srozavaju autoritet koji, realno, tek počinje graditi.

A sam šef partije Davor Bernardić pritom čini samo jednu, ali ključnu grešku: ako želi zaustaviti rat do istrebljenja, treba na svoju stranu dobiti ne samo Predsjedništvo i većinu u Glavnom odboru, nego i sve zastupnike koji po prirodi stvari »pripadaju« Milanoviću jer ih je on tamo doveo.

Ako želi zavladati SDP-om, Bernardić mora zavladati Klubom zastupnika. A to znači da mora biti prisutan, koordinirati javne istupe zastupnika i držati u parlamentu stvar pod kontrolom – dakle biti šef kluba. To mu je jedini recept za uspjeh. Nema toga da ga bole prepone. Inače će ga boljeti SDP.