Politika se i ovoga puta jako »proslavila«: iako su donedavno predlagali da se izborne liste s nedovoljnim brojem žena čak proglase nepravovaljanima i da se takvim listama onemogući i sudjelovanje na izborima, vladajući SDP-ovci ipak su podlegli inerciji i nisu uspjeli pobrojati dovoljno žena na svojim listama. Samo pet od 10 jedinica uspjeli su napuniti sa 40 posto žena.

Politika kao javna stvar postoji da bi štitila pravo svake  osobe u društvu, a posebna joj je zadaća da se pobrine za one slabije, podzastupljene. U tom kontekstu politika doista mora promovirati zaštitu žena, koje su često u društvu neravnopravno tretirane – u obitelji, na poslu, i u politici.

Vlast mora stvoriti sve uvjete da svi zaposlenici/ce, bez obzira na spol, uvijek imaju jednake plaće i pristup poslu, mora majkama osigurati zaštitu djece, i općenito politika mora aktivno i glasno raditi na ravnopravnosti spolova u apsolutno svakom segmentu društva.

No, nakon ovih izbora, na kojima se ideja o ženskoj kvoti ponovno aktivno pogazila slijeva i zdesna, možda bi trebalo razmisliti o tome da se iz zakona izbaci odredba o obavezi prisustva žena u stranačkim politikama i na izborima. Jer ona je zapravo farsa.

Ako žene u strankama nemaju realnu mogućnost pristupa donošenju odluka, ako su na listama samo zato što to zakonodavac traži, a ne zato što su to zaslužile kao najbolje u svojim sredinama, ako im se šansa (često na kraju i nezaslužena) pruža samo zato što imaju određenu spolnu odrednicu, a ne svoj mozak i ruke homo sapiensa kao sredstvo rada i napretka u karijeri, ako se ravnopravnost žena postiže samo prisilnim kandidiranjem i silovanjem zakona, možda bi doista trebalo takve zakone mijenjati. Jer ženska kvota je u Hrvatskoj  smijurija.

Ona je u toj izvitoperenosti svih društvenih vrijednosti, u strankama vrlo često samo instrument da se s lista u frakcijskim borbama istisnu neki moćniji muškarci, alibi za druge vrste unutarnjih čistki, pri čemu su kandidirane žene često svedene na manje od fikusa i ukrasa, a liste u konačnici slabije nego bi bile da se poštuje jedan drugi kriterij – da na njima budu najbolji od najboljih, ma kojeg spola bili.

Neki će reći da su, eto, manje stranke poput Mosta ili Uspješne Hrvatske, zadovoljile sve kriterije i napravile dobar posao, neke i po »zip« sistemu gdje iza jednog muškarca na listu obavezno dolazi jedna žena.

No, vrlo je vjerojatno da se pritom radi o još većem licemjerju – naime, to su stranke koje laviraju oko izbornog praga i znaju da s tek nekih od njihovih lista možda, ali samo možda u Sabor može ući glavni nositelj, obično muškarac glavom i bradom.

Nakon drugog mjesta na listi takvi mogu imati i sve žene do jedne, svejedno je, jer ionako znaju da je to čista prevara.

Dosegnute stanarde zaštite manjina treba striktno poštovati i rukovoditi se najboljim kriterijama modernih društava 21. stoljeća. Žena na listama, naravno, mora biti i zakon se samo treba unapređivati.

Samo, prvo netko mora objasniti a zašto su to žene zapravo – manjina?!