Na mitovima nastaju uvjerenja  koja se prepričavaju iz generacije u generaciju, i u toj usmenoj predaji gube temeljni oblik i fakte. Ovoga puta bilo je potrebno manje od jedne generacije, ali ni deset godina nije malo. Na mitovima, vidjeli smo, može nastati čak i jedna televizijska serija. I to o čemu – o N(n)ovinama, o prljavoj povezanosti novinarstva i politike, o trgovinama i ucjenama, o reketu i prisili. No, jesu li svi mitovi istiniti? Čini se da nisu, da je ipak barem dijelom riječ o prenapuhanom balonu, čudovištu iz Loch Nessa, Jetiju kojega nikad nitko nije vidio.

Jedna takva priča jest i ova o tragičnoj smrti dviju sestara na autocesti na Grobniku, za koju se godinama u usmenoj predaji ovoga kraja tvrdilo da je povezana sa sinom tajkuna, baš onoga koji je imao i novine, a nije Kardum.

Onaj tko gleda televiziju nedjeljom uvečer, kao i onaj tko čita komentare pod povezanim tekstovima na portalima, sigurno ni sada nije uvjeren da je bila riječ tek o mitu.

Za skeptike i vječite nevjerne Tome, »očiglednih« pitanja je tisuću: zašto je počinitelja  policija razotkrila baš točno na desetu godišnjicu nesreće, zašto je slučaj zatvoren tek u vrijeme ministra Vlahe Orepića iz Mosta, a ne ranije?

Gdje je Žaja bio cijelo desetljeće, zašto je policija regirala tek nakon deset godina, zašto slučaj vodi centralno Ravnateljstvo policije u Zagrebu, a ne primorsko-goranska policijska uprava, hoće li u policiji netko biti smijenjen zbog činjenice da je pravdu deset godina trebalo čekati, čiji novac kola u ovoj priči, tko je koga potplatio, a tko koga ucijenio… Gomila gluposti koje se ponavljaju bez reda i konca.

Sve to može se pročitati u komentarima na portalima pod tekstovima objavljenim jučer tijekom dana. I to je fenomen koji zaslužuje zasebnu sociološko-psihološku, a vjerojatno i patološku analizu, o ljudima koji svakome mogu suditi, osim sebi – anonimnima, ili s nickovima koji namjerno upućuju na pogrešne osobe pa onda mogu prijetiti u inboxu ljudima ili se rugati njihovim osobnim tragedijama.

Takvi znaju sve, i tko je koga, i kada, i zašto. Ali, zapravo ih se ništa od toga ne tiče: pogledaju seriju na TV-u, saspu dvije-tri virtualne uvrede srbočetnicima i mirno zaspu na svojim trosjedima lagano anestezirani pivom koja je zakon.

Ali izgleda da je istina, barem ona sada poznata, puno jednostavnija od ovog trilera – nesreću je prouzročila glupa odluka da se krene u vožnju autocestom u pogrešnom smjeru, a osumnjičeni je, mada tek nakon deset godina, odmah priznao svoj krimen čim mu se policija obratila. Banalna istina u kojoj nema šarma teorije zavjere, nema moćnih reptila koji kontroliraju poluge moći. Samo ljudski nemar koji nikoga ne fascinira.

Stoga će se unatoč vjerojatnom rješenju slučaja starog deset godina i dalje pisati kako netko nije bio odrađivao svoj posao kako treba, i iz toga je nastala potraga za zlatnim runom, Jasonom i Argonautima, Ježićem i astronautima, mitološkim bićima s krilima i čarobnim moćima.

Je li istina ono što sad znamo, ili ćemo za deset godina saznati još nešto novo što će ponovo preokrenuti slučaj naglavačke, to stvarno nitko ne zna.

Istina jest voda duboka i do nje je nekad teško doći, no život je najčešće jednostavniji i prostiji od zapleta krimića.