Jedno dijete moralo je umrijeti da bi se u hrvatskoj javnosti otvorila tema kakvu hranu jedemo. A otkrili smo da je svega petina mesa pod kontrolom veterinarskih inspekcija, dok u povrću imamo ekstremne količine pesticida. Pritom, većinu hrvatskih uzorkovanja hrane ne rade, kao u nekim drugim zemljama, državne službe već vanjski suradnici, privatni veterinari, koji za taj posao imaju ugovore i zarađuju lijepe novce.

U samo nekoliko dana otkrili smo nevjerojatno alarmantne podatke o rupama u sustavu, gdje se praktički bez kontrole meso i hrana proizvedena diljem Europe ili čak Južne Amerike putem cijelog niza posrednika uvozi u Hrvatsku i bez državne inspekcijske kontrole stavlja na police marketa.

Očigledno, sustav je šupalj kao švicarski sir, a švicarski sir sigurno prolazi puno više kontrola nego piletina koja dolazi na hrvatske stolove. Ili nego prominski sir, u kojem je jučer također nađena patogena bakterija.

Ulazak u EU pritom nam nije puno pomogao – dapače, cijeli sustavi zaštite i kontrole hrane, tone i tone europskih propisa o tome kako banane trebaju fizički izgledati da bi došle do potrošača, općenito zaštita potrošača na kojoj se, među ostalim, bazira europski sustav temeljnih ljudskih prava, gotovo da je uzaludan: mi i dalje jedemo hranu koja nije prekontrolirana, a država je taj ogromni posao prepustila vanjskim tvrtkama kojima je primarni cilj, legitimno, profit, a ne javno zdravstvo i korist građana.

Cjelokupni državni sustav i sustav javnog zdravstva postoji samo iz jednog razloga – zato da bi osigurao punu zaštitu ljudskih života i zdravlja, a u Hrvatskoj, čini se, to nemamo. EU je  reguliralo  za nas svu silu birokratskih pravila i dosadnih propisa, ali ulazak Hrvatske u taj komplicirani sustav nije nam gotovo nimalo pomogao da budemo zaštićeni od bolesti i, što je naravno još i puno gore, od zloupotreba tih proizvoda. Koliko se novaca vrti oko velikih trgovačkih centara, uvoznika i preprodavatelja hrane, ne treba objašnjavati. Vode li se pritom svi u tom lancu uvijek samo jednim principom – kvalitetom te hrane, to je pitanje na koje ovih dana dobivamo duboko pesimističan odgovor nadležnih službi.

Uostalom, kad je riječ o kvaliteti hrane, koja je zdravstveno ispravna, vode se velike debate unutar EU-a – hrvatska europarlamentarka Biljana Borzan sada se, primjerice, intenzivno bavi tom temom, jer istraživanja pokazuju da zemlje jugoistoka Europe unutar EU-a na svoja tržišta dobivaju daleko nekvalitetnije proizvode od zapadnih zemalja EU-a.

Velik će se novac i puno političkog rada potrošiti da se to dokaže, a mi svi jako dobro znamo da Fanta i Nutella u Trstu i u Rijeci nisu jednakoga okusa, i za to nam ne treba višegodišnja ekspertiza da bi to utvrdili.

Koliko god država bila neefikasna u cijelom nizu resora i najčešće loš gospodar, ona bi ipak trebala biti gospodar – odnosno, zaštitnik – zdravlja svojih građana. Sustav kontrole hrane mora biti u cjelini državni, i za njega mora odgovarati ministar zdravlja, jedino tada bi sve bilo puno ozbiljnije tretirano.