U SAD-u jučer je pobijedio populizam, estradizacija, politički trash i reality show. Sve što simbolizira totalnu površnost i cinizam dobilo je oličenje u pobjedi Donalda Trumpa, republikanca – dakle klasičnog desničara, na valu pobune srednjeg bjelačkog sloja protiv postojećeg političkog establishmenta i statusa quo koji je, valjda, predstavljala Hillary Clinton.

Koliko je paradoksa u tome da je Trump pobijedio kao borac protiv elita, a sam je multimilijarder i reprezentant krupnog kapitala, moćnik koji desetljećima drma u američkoj ekonomiji?! Na kraju ga je američka nacija ocijenila spasiteljem nasuprot potrošenih političkih elita. A što je on činio? U klasičnom populističkom stilu, izvikivao je parole koje pobunjeni narod želi čuti. Kao i obično, kao i drugdje, pa tako i u nizu europskih država zadnjih godina cijeli projekt, »pokret« kako ga Trump zove, izrastao je iz ekonomske krize koja je svijet slomila 2008. i 2009. godine, a politički obrazac se ponavlja na način da iz tako duboke krize na površinu isplivavaju opasni ekstremisti ili pak ekscentrični redikuli poput Trumpa. Nezadovoljstvo egistencijalnim problemima kompenzira se nacionalističkim pokličima – Trump zaziva veliku Ameriku, a pobjedu je odnio praktički isključivo na politici zatvaranja američkih granica imigrantima koji »kradu« radna mjesta većinskom srednjem bjelačkom sloju.

Može se samo zamisliti kakva će klima prevladati američkom unutarnjom politikom nakon ove premoćne pobjede Trumpovih republikanaca koja je uvjerljiva i u predstavničkom domu Kongresa. To je politika koja predviđa podizanje zida prema Meksiku, zatvaranje granica useljenicima i izaziva paniku u muslimanskim zemljama, a na unutarnjem planu znači ukidanje javno dostupnog zdravstva, Obamacarea, kao i ukidanje zona bez oružja. Trumpova pobjeda izgleda stoga kao nagazna mina ne samo za Amerikance nego možda i svijet, jer se radi o nepredvidivom, sada politički moćnom, a bahatom pojedincu kojemu taj osjećaj daje njegovo golemo financijsko carstvo.

Međutim, čini se da je Trumpu, osim nezadovoljstva običnih građana, značajno pomogli činjenica da su demokrati zapravo imali lošu kandidatkinju. Iako je to bila prilika da nakon crnca Amerikom prvi put zavlada žena, to ovdje nije bilo presudno – ključno je bilo da je politika Hillary Clinton iz vremena dok je bila državna tajnica ostavila previše mračnih, ponegdje i krvavih ratova po svijetu. Kandidatkinja s takvim balastom, mada je u kampanji isticala sve ono što moderna građanska i demokratska država mora biti, nije uspjela motivirati birače da je podrže u dovoljnom broju.

Usporedba s Hrvatskom: kao što je lijevi SDP izgubio izbore jer nije uspio podignuti svoje birače iz trosjeda ponudivši im iste ljude i istu politiku kao ranije, isto se dogodilo i Hillary Clinton. Pobijedilo je novo političko lice s nacionalističkom retorikom koju podržava ekonomski ogorčena većina, baš kao što u Hrvatskoj pobjeđuje HDZ koji bira socijalno slaba baza što utjehu nalazi u ideologiji. Trump je, uz to, i američki amalgam Živog zida, dakle upgrade redikulizacije politike. Politika je odvratna, kaže on, i uzme od nje sve što može uzeti.