Hasanbegovićeva odluka da ne potvrdi novog intendanta HNK Ivana pl. Zajca politička je odluka. On u svojim objašnjenjima nije ni krio da mu se program koji je ponuđen jednostavno ne sviđa, da mu ne leži zbog, tobože nezadovoljavajućeg odnosa lokalno-nacionalno. Nećemo se lagati, takva odluka bila je, kad je Zlatko Hasanbegović u pitanju, potpuno očekivana. Morao je iskoristiti zadnje trzaje na mjestu na kojem (valjda) nikada više neće biti.

Osim što si je time pokušao malo dodatno bildati mišiće za izbore, na kojima je glede i unatoč Andreju Plenkoviću opet treći kandidat na listi,  Hasanbegović nije izdržao a da još jednom ne kazni Rijeku, koja mu ionako otpočetka ide na živce. Razlog, osim notornog političkog, jednostavan: u programu, HDZ-a, bio Plenkovićev ili Hasanbegovićev, kultura je jednako – nacija. Za mnoge druge kultura je širina, prostor slobode, nezavisnosti, kreacije.

Hasanbegović, naravno, ne želi prihvatiti koncept na kojem je Marin Blažević programski gradio svoju intendanturu, a on je blisko vezan uz projekt Europske prijestolnice kulture – da je EPK nevjerojatna prilika ne samo za Rijeku, nego i za Hrvatsku (kad smo već kod nacije), jer može donijeti repozicioniranje Hrvatske i restart europskih vrijednosti EU-a koji je u krizi. Projekt EPK sam po sebi ionako mora promovirati europske vrijednosti, to mu je bit, gdje god se smjestio, a onda logično i lokalne. No, sve to čini i nacionalni identitet države, dakle Hrvatske. A to Hasanbegović ne želi pojmiti.

Nacija, to nije samo Ljubav i zloba, nije ni samo simfonija, nije čak ni samo HNK, to je i alternativa, subkultura, nezavisna scena, svaki čovjek sa svojim kreativnim činom, svaka lokalna posebnost i vrijednost. Nacija, to je luka različitosti.

No, u prvom redu, to je depolitizacija kulture u stvaralačkom smislu – koncept koji desnica vjerojatno nikad neće uspjeti prihvatiti. Kultura kao instrument politike, kao njena izravna poluga, »štaka«, kako je čini se Hasanbegović vidi, srećom je uglavnom prevladana. Uostalom, ni silovanje kulture nije pomoglo ovoj Vladi da se održi – srušili su sami sebe na kraju.

Koristan je stoga, na drugoj strani, potez šefa SDP-a Zorana Milanovića da se susretne s kulturnjacima u ovoj kampanji i čuje što oni, osim branitelja primjerice, imaju reći. Hasanbegovićeva metla pomela je u ovom kratkom razdoblju cijelu jednu nezavisnu scenu koja vapi za oporavkom – u ime nacije, što ne bi smjela ostati zatupljena i zatvorena u kulturne okvire kazališnih zastora i nacionalnih biblioteka. Kultura je ostvarena tek kad je narodna, kad se tiče svih, kad je produžena ruka gledatelja i slušatelja. Lijeva koalicija pokazala je da to razumije, a na ovim izborima, barem prema deklariranom, glavne naglaske stavljat će na politike obrazovanja te kulture, koja bi napokon trebala dosegnuti jedan posto BDP-a u državnom proračunu.

Iako smo u ovoj kampanji napokon prilično oslobođeni tema partizani-ustaše, nažalost u nekim segmentima ipak će i na ovim izborima ostati: »ili mi, ili oni«, to je Hasanbegović sam generirao, suprotno izjavama koje Plenković daje. Obrazovanje, kurikularna reforma i kultura, bit će na izborima 11. rujna opet ključna razdjelnica između dva politička pola. A oni koji očito na tim izborima žele izgubiti, oni zatiru.