Čini se da nije samo ministar Tomislav Tolušić ljubitelj spomen-ploča sa svojim imenom, spominju se u sličnom kontekstu i Milan Bandić i neki drugi »neimari«. Istina je i da je Tolušić dao skinuti spornu ploču sa svojim imenom u roku od 24 sata, kao i da je slične ploče podizao za njega njegov kolega, gradonačelnik Orahovice Josip Nemec.

Ali, objava ploče na kojoj se obilježava sjećanje na obnovu ambulante u mjestu Nova Bukovica pored Slatine, s imenom ministra, te uz napomenu da je »postaviše« ti i ti, rijetko je viđena posveta ludosti. Činjenica da je takvih ploča u Virovitičko-podravskoj županiji koju je Tolušić dugo vodio kao župan, a sada joj pomaže kao ministar regionalnog razvoja i EU fondova, više – samo je i dokaz više da cijeli koncept nije slučajan i da jedan od umjerenijih i radišnijih ministara HDZ-a u ovoj defekt-vladi, ipak vjerojatno pati od kompleksa manje vrijednosti.

Šteta, jer si je ovime vjerojatno uništio karijeru, a slovio je nedavno čak i kao jedan od ozbiljnih kandidata za šefa HDZ-a. No, pokazalo se da u politici baš ništa ne razumije – postaviti spomen-ploču u čast samom sebi (ili dopustiti da netko drugi to učini za tebe), i to samo zato što si obavljao svoj javni posao, upravljajući javnim novcem poreznih obveznika na korist građana, iz redovnih budžeta ili redovnog korištenja EU novca, svejedno, ilustracija je na kakav nakaradni način neki političari u ovoj zemlji vide obavljanje svoje javne dužnosti i svoju ulogu u tome.

Zbog čega na spomen-ploči nisu i imena liječnika stomatologa koji rade u toj ambulanti, ili bilo koga drugoga tko je sudjelovao u realizaciji projekta, a također prima plaću iz javnog budžeta za obavljanje svoga redovnog posla u toj ambulanti? »Laureati« spomen-ploče toga se nisu sjetili, oni su se sjetili samo samih sebe, a slučajno su to ne samo ministar Tolušić, već i njegovi najbliži suradnici koji su ga naslijedili u Županiji nakon što je otišao na mjesto ministra, dakle oni koji mu duguju da su danas obnašatelji dužnosti župana.

Ovaj primjer pokazuje ne samo kompleksaštvo raznih Ivica Kičmanovića koji misle da će njihov trag biti u povijesti zapisan samo ako doista ostane urezan u ploči, fizički urezan, nego i kompletno nerazumijevanje javnog posla i upravljanja novcem poreznih obveznika. Nažalost, hrvatska politika puna je takvih diletanata koji misle da povijest počinje i završava s njima. Umjesto da se posrami što je bio dijelom šestomjesečne vlade HDZ-a i Mosta, potpuno neučinkovite i dezorijentirane grupe pojedinaca koja nije našla čak ni politički raison d’etre za vlastiti opstanak, tehnički ministar kleše svoje ime za – ambulantu.

Kad se pažljivije pogleda, na ploči piše da se ona postavlja »u znak sjećanja na dovršetak izgradnje ambulante u Novoj Bukovici, a ploču postaviše ministar Tolušić« i drugi. Sama ploča potvrda je da je Tolušić sam želio svoju ploču, a koja je njegova uloga u dovršetku gradnje ambulante zapravo i ne znamo. Osim što možemo pretpostaviti da je ambulanta u Virovitičko-podravstvoj županiji došla na dnevni red kod jednog ministra baš zato jer i on sam iz nje dolazi. Od gorega gore.

Ova priča je, nažalost, samo sinonim za sve ostale druge slične priče, o napoleonima hrvatske politike. Srećom, uvjerili smo se da postoje i oni drugi, poput Zorana Milanovića, koji je svojedobno izjavio da uopće ne želi da ga i po čemu pamte u ulozi premijera, ali to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo, vjerojatno.