Jučerašnji dan bio je stresan za mladu Narodnu koaliciju: u jednom trenutku činilo se da bi zbog nefer ponašanja nekih u SDP-u HNS mogao napustiti savez, pa je prijetilo da Narodna koalicija SDP-a, HNS-a i HSS-a postane jednostavno – Seljačka koalicija. Puls je rastao, a onda su se sastali Zoran Milanović i Ivan Vrdoljak i izgladili »narodni« nesporazum – HNS je dobio što je tražio, i u subotu Hrvatska dobiva novu lijevo-centrističku »Koaliciju narodnog sporazuma«.

Bila je to uobičajena epizoda uoči potpisa sporazuma, tako je svaki put u pet do 12, licitira se brojem kandidata na listama, a na kraju se sporazum uvijek i potpiše. Naročito kad su u pitanju SDP i HNS, to je već gotovo pa zakon spojenih posuda – u SDP-u znaju da im narodnjaci uvijek mogu biti onaj ključni jezičac na vagi, a HNS-ovci imaju nešto pametnih ljudi pa je to za sve najčešće win-win situacija. Pogotovo sada kad je lider SDP-a Milanović naumio biti rijetko fleksibilan prema partnerima i kad, kako neki kažu, u rječniku pod »darežljivi koalicijski partner« mora biti njegova slika.

Ono što je međutim stalno dilema na tom lijevom političkom polu jest pitanje kakvi će parneri SDP i HSS biti? Prvo, jesu li to dvije svjetonazorski srodne stranke i može li Narodna koalicija uopće dobiti glasove članova i tradicionalnih birača HSS-a, potom hoće li se HSS raspasti pod pritiskom odluke da se ide s ljevicom, i zadnje, kakve ambicije uopće ima Krešo Beljak i kako će se osobno odnositi prema Milanoviću, s obzirom da spada u mlađu generaciju od njega, time vjerojatno i ambiciozniju?

Ove dileme doduše u prvom redu otvara HDZ tvrdeći da je HSS njihova »sestrinska stranka« i da im je zapravo već sad žao što ih nisu dobili na svoju stranu. Jasno, HDZ »spinira« te se već kao opća u javnosti nametnula teza o tome da HSS i SDP jednostavno nisu kompatibilni.

No, to je definitivno lažno stvorena dilema i čista zamjena teza: prije svega, HSS uopće nikada do 2008. nije ni koalirao s HDZ-om. Potom, postoji jedno krupno, a možda i ključno slaganje te dvije stranke: da ni SDP ni HSS ne razmišljaju o promjeni ugovora s Vatikanom. Vjeronauk će i u naredne četiri godine, ako SDP osvoji vlast, ostati u školama, i kad je ta tema u pitanju, razloga za spor nema. Isto je i s pravom na pobačaj: Beljak se poziva na statut HSS-a koji govori o tome da je »pravo svakog čovjeka da uredi život prema vlastitom izboru«, a to je stav koji zapravo zastupa i SDP.

Uostalom, vjerojatno čak ni HDZ ne bi lako izgurao promjene zakona o pravu žena na izbor, koji u Hrvatskoj postoji od 1978. godine. Ukinuti pravo na pobačaj više nikome u EU u 2016. godini vjerojatno ne bi uspjelo, stoga je i otvaranje te teme potpuno »passe« kad se govori o svjetonazorima novih partnera SDP-a i HSS-a. I na koncu, građanski odgoj u školama, doista nikome od roditelja ne može biti sporan u smislu učenja o političkom i pravnom sustavu Hrvatske, pa ni to nije tema mogućeg spora, posebno ne između Milanovića i Beljaka kao lidera dviju stranaka.

Ovim potpisom, HSS dobiva pet saborskih mandata, za koje ionako tvrde da bi i sami u pet kontinentalnih jedinica dobili, a SDP dobiva pozitivnu percepciju snažnog koalicijskog potencijala i jak argument za borbu za glasove u centru, na koje će se ova kampanja nakon izbora Andreja Plenkovića za predsjednika u HDZ-u, svesti.

Milanović se pokazao praktičnim i mudrim pregovaračem, i bit će ga teško pobijediti.