Svjedočili smo jučer još jednoj krvavoj bitki za moć unutar vladajuće koalicije: ona je od jučer potpuno podijeljena, a uloga premijera bitno je promijenjena nakon njegove odluke, zasad još neslužbene, da sebi za savjetnika uzme upravo osobu koje su se predsjednica i šef HDZ-a otvoreno odrekli, Dragana Lozančića.

Što smo vidjeli? Prvo je novi šef SOA-e Daniel Markić na saborskom Odboru prošao bez podrške HDZ-a, praktično – uz izravnu podršku Ranka Ostojića i opozicije. Po zakonu premijer i predsjednica zajednički odlučuju o ravnatelju SOA-e. Premijer, kojeg je iz dijaspore doveo HDZ i predsjednica, koja je bila kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima, odlučili su da to bude Daniel Markić. No kada je na sjednicu Odbora stiglo imenovanje, protiv je bio – HDZ.

No, treba reći da dobar dio odluka ove vlasti u posljednje vrijeme u Saboru ionako i ne bi bile donesene da ondje nisu sjedili i ljudi iz oporbe, u najmanju ruku držeći kvorum vladajućoj većini HDZ-a i Mosta, pa u tom smislu ovo je čak i normalan ishod za totalno nestabilnu i dekonstruiranu vlast HDZ-a.

Potom je Grabar-Kitarović nazvala Lozančića »Milanovićevim osobnim obavještajcem«, a na kraju je premijer Orešković pustio informaciju o tome da Lozančić ulazi ni manje ni više nego u njegov ured, vrata do vrata s Karamarkom. Orešković ponavlja da se Lozančić nije ogriješio o zakon, ali koja se pitanja postavljaju? Prvo, ako je Lozančić bio Milanovićev »osobni obavještajac« kako tvrdi predsjednica, je li i to ipak bilo nezakonito ponašanje?

Naime, ako postoje predsjedničini dokazi o tome da je Lozančić bio »osobni, odnosno privatni obavještajac premijera Milanovića«,  smije li to biti osobna, odnosno privatna stvar Kolinde Grabar-Kitarović? Jasno da ne, ona je dužna to ili dokazati ili odgovarati za takve izjave. Nadalje, ako je govorila neistinu o tome da je Lozančić počinio neko kazneno djelo, tada ga je i sama počinila, makar supotpisujući prijedlog koji je jučer bio u Saboru u kojem zaključuje da nije kršio zakon, jer je na kraju bila riječ o njegovoj ostavci – očito fingiranoj kako bi nakon nje dobio povjerenje premijera za savjetničkom mjesto.

Ukratko – kako da više itko vjeruje institucijama države, nakon ovakvog cirkusa. I na koncu, kako je to Lozančić bio Milanovićev osobni obavještajac, što je on to bivšem premijeru dilao i o kakvim se obavještajnim materijalima radi da su toliko uznemirili predsjednicu Republike?

Na sva ta pitanja očito ćemo morati odgovore još čekati, no dvije stvari su sigurne: javnost ima pravo saznati o čemu je riječ i zašto smo izloženi ovom obavještajno-političkom putujućem cirkusu (znamo li da se i suđenje Zdravku Mamiću koji je ključni akter priče preselilo iz Zagreba u Osijek).

I također, pozicija Tima Oreškovića sigurno je nečim toliko ojačana da se on bez pardona usudi Lozančića uzeti k sebi, otvarajući time otvoreni rat s Grabar-Kitarović, ali i Karamarkom. Koji je to fundament na temelju kojega se »padobranac« Orešković nakon samo sto dana na čelu Vlade uopće usuđuje povlačiti ovakve političke poteze, a da pritom ne misli da će mu politički pasti glava s ramena? Čiji je on igrač? Sve poprima obrise prave teorije urote, no javnost ima pravo znati – zašto?