Ministar kulture Zlatko Hasanbegović, doduše, jest izjavio da »ustaški zločini predstavljaju najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskog naroda«, no također je svoju glavu u Vladi sačuvao i izjavom da je on protivnik svakog totalitarizma, a pritom je i antifašist i antikomunist.

Općenito, stalno se iz nove vlasti govori o tome da su njezini predstavnici jednako antifašisti koliko i antikomunisti. Super. No, što to znači biti antikomunist u Hrvatskoj? Bi li lov na komuniste trebao izgledati onako kako je izgledao u Americi 60-ih godina prošlog stoljeća?

Ako će nova vlast promovirati »antikomunističko« raspoloženje, hoće li oni koji se budu izjašnjavali javno kao sljedbenici Marxa biti proskribirani ili možda i na neki način markirani? Jesu li komunisti i oni koji brane temeljne postavke na kojima je sazdana Hrvatska, poput ZAVNOH-a koji je u preambuli Ustava, a za koji dobro znamo da je rezultat politike koju su vodili tadašnji komunisti – ipak, posredno?

Treba li uopće, i zašto, ako se izjasniš kao protivnik svih totalitarizama, napominjati – ja sam i antikomunist? Zašto je to danas potrebno? Pa naravno da si antikomunist, ako si protiv svakog totalitarizma.

No, nedavno je baš u našem listu akademik Petar Strčić ukazao na distinkciju između toga što je bio staljinizam, a što komunizam. Ni to nije jednoznačan pojam. Uostalom, komunizam je umro ekonomskim promjenama koje su se dogodile nakon pada Berlinskog zida, on je upokojen višestranačjem i tržišnom ekonomijom, kapitalizmom naprosto, koji je bio volja milijuna ljudi istočne Europe krajem 80-ih godina, pa i građana Hrvatske.

Zato, gdje je danas komunizam? Nema ga, mrtav je kao Mrtvo more, i ako nešto ne prijeti današnjoj modernoj Europi, pa to je komunizam. Gotovo da je i socijaldemokracija u Europi na umoru, a kamoli komunističko krilo lijevih političkih stranaka u Europi.

Kome onda i zašto uopće Hasanbegović mora objašnjavati,  on kao i  Karamarko i cijela sadašnja nova nomenklatura, da je antikomunist. To je neka borba protiv duhova, nepostojećih aveti, priviđenja, utvara. Paranoja, ili kako to nazvati? Kome je to zapravo potrebno?

Pa u ovoj državi se ljevičari svađaju tko je veći liberal, a tko veći kalvinist, komunista više nema ni u tragovima. Na spomenicima  uglavnom ih više nema,  skrhani su maljem. Malo tko hoda ulicom s Kapitalom pod miškom ili slikom Staljina na kapi.

Nasuprot tome, slovo U, povik Za dom spremni, stara  šahovnica s prvim bijelim poljem, svastika, relativiziranje hrvatske povijesti, Blajburški vodovi, crne uniforme na saborskim zastupnicima, pjevanje ustaških budnica već u pripitom stanju, a kamoli pijanom, hrvatska je svakodnevnica.

Svako dijete u prvom razredu zna te parole, čuje ih u obitelji i na ulici, na stadionu. Stoga ima smisla deklarirati se antifašistom ili antiustašom. Ali prestanite gnjaviti s antikomunizmom. To je kao da si antiinkvizicija. Nećemo spaljivati vještice?! Bravo, civilizacijski doseg.

Tko zna što je sve još »anti« naš ministar kulture, a mi ni ne znamo. Možda ne voli romantične komedije, ili zamorce, možda Kiki bombone, ili alternativno kazalište. No, tko o čemu, on o komunizmu. Ali u redu, glavno da nije anti-Jasenovac. To mu je prva točka na kojoj će se iskazati. U tome je barem uvjerljiv.