Je li mu važnija stranka ili mu je važnija država? To je jedina dilema koja je bitna za današnji politički trenutak: je li šefu HDZ-a Tomislavu Karamarku važnije opstati na čelu HDZ-a i za to kupovati glasove radikalnog dijela svoje stranke; ili mu je važnije da ima stabilnu Vladu koja može početi pisati proračun i na normalan način  početi raditi?

Odgovor na to pitanje obilježit će mandat ove Vlade, barem sada na početku. A čini se da je to pitanje ipak retoričko, jer Karamarko je učinio sve da ono što je dobio na pladnju suradnjom s Mostom prokocka, da oslabi položaj vlastite Vlade, svog premijera Tihomira Oreškovića, a kako se čini čak i dovede u pitanje stabilnost sustava u kojem su se toliko brzo i naglo dogodili duboki društveni rascjepi da već ulicama marširaju oni što viču »Za dom spremni«, uključujući potpredsjednika Sabora Tepeša, pojedini zastupnici pozivaju na linč novinara i čelnika građanskih udruga, a ministar kulture kao svoj prvi potez provodi čistku nepodobnih neprofitnih medija koje će skinuti  s budžet liste.

Ministar branitelja Mijo Crnoja trajao je koliko je trajao – točno šest dana – ali Karamarko je slijep kod zdravih očiju ne vidi li da će mu se priča ponoviti i s ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem. Javni pritisak i pritisak na Hrvatsku izvana bit će uskoro prevelik da bi i Hasanbegović opstao jer je njegove postupke, kao i Crnojine, nemoguće braniti čak i članovima HDZ-ove koalicije, pa je tako i Gordana Rusak već bila prisiljena sazvati saborski odbor za kulturu. Nema argumenata kojima se mogu braniti ministar koji se bavi utajom poreza, a ni onih kojima je moguće btaniti Hasanbegovićeve postupke.

Ne bi li Karamarku bilo bolje da je, umjesto da se bavi unutarstranačkom kampanjom, bio samo malo dalekovidniji i državnički shvatio da mu samo jaka Vlada i etablirani premijer daju garanciju opstanka na čelu HDZ-a?

Ovo što sada radi nije državnički, ovo je pomalo mizeran pokušaj da se, radikalizirajući društvenu scenu i retoriku, čvršće fundira u stranci u kojoj će mu protukandidati za predsjednika vjerojatno biti umjerenjaci tipa Andrej Plenković, pa sada treba nabrijavati atmosferu i praktički nastavljati onu kampanju koju je vodio za parlamentarne izbore.

Njegova želja da ostane na čelu stranke i nastavi je kontrolirati zapravo je toliko velika, očito, da je u stanju podgrijavati društvene podjele samo kako bi na njihovu valu ostvario osobnu ambiciju da nastavi voditi HDZ. To je opasna politika, jer se eter zažario i zapalio nad ponašanjem Crnoje i Hasanbegovića.

Šef HDZ-a sigurno je znao koga imenuje kad je predlagao ministre iz svoje kvote. No, da je oformio Vladu u kojoj su političari građanskog tipa, umjesto ove sporne dvojice za koju je javnost odmah upozorila da to neće dobro završiti, imao bi stabilniju situaciju i vlastiti čvršći položaj.

Ovako je stvorio dojam da nema pojma što radi, da ništa ne kontrolira, da pritišće medije, novinare i javne djelatnike, a da je Tim Orešković već u redu za kupovinu one way ticket to Kanada. Kako će mu to pomoći da si učvrsti položaj u stranci?

Uostalom, da se kod imenovanja svojih ministara ponio razumno, kao u slučaju samog premijera koji nikome ne smeta i građani ga podržavaju, ne bi se morao baviti ni napadima na medije. »Harange«, kako on to zove, ne bi bilo kad ne bi bilo razloga da je bude.