Što je Milanoviću nedostajalo, a Orešković ima

Komentar Tihane Tomičić

Tihana Tomičić

NL arhiva

NL arhiva

Iako je potpuno jasno da se Milanović s ovakvom ocjenom baš nikada neće složiti, činjenica je da bi njegova koalicija Hrvatska raste sigurno bolje prošla na ovim izborima da je u ove četiri godine uspjela dovesti samo pet velikih investicija. Ili manjih, s obzirom na to da je i Europu tresla recesija. No, sustavno odbijanje takvog pogleda na ulogu politike, na kraju je sigurno uzelo svoj danak u ukupnom rezultatu premijera Milanovića



Premijer Zoran Milanović, koji je u četvrtak održao zadnju sjednicu svoje Vlade, dvije stvari je u ove četiri godine činio besprijekorno: uvodio je red u sustav i zdušno radio na zaštiti manjina »u prostoru slobodarstva«, kako je sam nazvao sektor zaštite građanskih, pa i socijalnih prava najslabijih u društvu. Tu mu treba skinuti kapu, i to je ostavština za budućnost koju HDZ ne smije brzopotezno »raskućiti«. Mada vjerojatno hoće.


No, ono što nikako nije radio, a činilo se da i ne razumije da bi trebao raditi, jer je višekratno izjavljivao da on nije torbar koji će u svijetu žicati novce: nije dovoljno razgovarao s investitorima. Na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati njegovi susreti s ulagačima. To nije bio njegov stil. Dapače, dao se u rat s bankama kad je posrijedi bila zaštita kreditno opterećenih građana, i to je činio s punim pravom jer je spasio mnoge ljude u Hrvatskoj i njihove sudbine.


No, ovdje je riječ o nečem drugom – o financijskim investitorima u velike energetske i infrastrukturne projekte, ali i o cijeni hrvatskog vanjskog duga. Činilo se kao da je Milanoviću kao premijeru, ali i njegovim ministrima, bilo ispod časti voditi takve razgovore i ići bilo kome na noge, a u tome nije bio jedini.




I za druge SDP-ove dužnosnike u Hrvatskoj može se reći da nisu tome skloni, pa je sličan slučaj i u Gradu Rijeci i mnogim drugim mjestima. U IDS-u i HNS-u su drukčiji, oni su uvijek znali dovlačiti kapital i razgovarati o cijeni novca, no premijer na odlasku i svi njegovi ljudi tome su pristupali kao da je riječ o jeftinom licitiranju »va banak«, a ne o sastavnom dijelu onoga što bi politika trebala biti. A državna politika trebala bi upravo nalaziti investitore za svoje najveće projekte.


Iako je potpuno jasno da se Milanović s ovakvom ocjenom baš nikada neće složiti, činjenica je da bi njegova koalicija Hrvatska raste sigurno bolje prošla na ovim izborima da je u ove četiri godine uspjela dovesti samo pet velikih investicija. Ili manjih, s obzirom na to da je i Europu tresla recesija. No, sustavno odbijanje takvog pogleda na ulogu politike, na kraju je sigurno uzelo svoj danak u ukupnom rezultatu premijera Milanovića.


Jer, bez obzira na to što je riječ o PR-u novog mandatara Tihomira Oreškovića, te da mu je put plaćen iz budžeta HDZ-a s obzirom na to da drugačije nije ni bilo moguće ako znamo da u Saboru još nije dobio potvrdu da preuzme vođenje nove Vlade, sigurno nema osobe u Hrvatskoj koja ne podržava njegovo prisustvovanje velikom skupu financijaša u  Kitzbühelu.


Razgovori s vlasnicima hrvatskog javnog duga, lobiranje za hrvatske projekte kod investitora, složio se netko ili ne, jedna su od glavnih karika uspjeha za ovu državu. Nju se može uređivati iznutra, mogu se provoditi strukturne reforme, mogu se voditi rasprave o tome treba li koristiti i na koji način drugi mirovinski stup, može se uvoditi ili ne uvoditi porez na nekretnine, može se prodavati imobilizirana državna imovina ili ne prodavati, ali bez živog novog novca i jeftinijih kamata novog razvoja države i društva ne može biti uz ovu razinu javnog duga.


Pa ako pritom treba malo i torbariti, lobirati i glumiti »beauty contest« kako se to u ekonomskoj znanosti naziva kod IPO-ova, neka. Hrvatska bi sigurno bila presretna, kao i njen mandatar, da se domogne bar pokojeg novog velikog projekta.


više vijesti