Premijer Milanović nije htio doći na današnji sastanak kod predsjednice Grabar-Kitarović. I potpuno je razumljivo zašto. 

  U nekom drugom svemiru trebalo bi se pošteno okomiti na takvog predsjednika Vlade koji bojkotira poziv šefice države na razgovore o izlasku iz krize ili bilo čemu drugome budući da je, već po definiciji, građanima svake države u interesu da ljudi na najvišim funkcijama surađuju, da njeguju bonton međusobnog uvažavanja i da se savjetuju oko važnih pitanja. 

  Iznimka u tome nije ni Hrvatska. Dakle, i ovdje kod nas je velika šteta što su odnosi na relaciji Banski dvori – Ured predsjednika tako beznadno hladni i narogušeni. 

  Međutim, pravi balans događajima i postupcima uvijek daje kontekst. A on u ovom slučaju čvrsto upućuje na zaključak da šefica države premijeru naprosto nije ostavila prostora da prihvati njezino gostoprimstvo. 

  O čemu govorimo, bit će jasno i nakon što predsjednici – na račun uobičajeno povišenih temperatura u političkim kampanjama – u startu otpišemo sve ono što je o Milanoviću i Vladi govorila prije nego je osvojila mandat (»bešćutni«, »nesposobni«, »tražit ću raspuštanje Vlade i prijevremene izbore«…), iako time zasigurno nije pridonijela budućim odnosima. 

  Jer, i u ova dva mjeseca na novoj dužnosti, Kolinda Grabar-Kitarović nije se nimalo korigirala u komunikaciji s premijerom koji je dobio mandat također voljom hrvatskog biračkog tijela na demokratskim izborima.

  Prema Milanoviću i Vladi ona se i dalje ophodi s visine, kao da je Vlada njezin vodonoša i kao da je ona nesumjerljivi politički, pa čak i moralni arbitar ovoga društva.

  Naravno da takav stav jednog prema Ustavu protokolarnog predsjednika države ne stimulira dobre vibracije na drugoj strani, pa tko god da je premijer. 

  Zaoštravanja iz kampanje nastavila je Grabar-Kitarović nesmanjenom žestinom odmah nakon pobjede, pa je već 12. siječnja izjavila da će telefonirati Milanoviću čim prođe inauguracija i »pozvati ga na odgovornost«. Reći ću mu: »Gospodine Milanoviću, izvolite, idemo početi raditi«, kazala je, dodajući kako ne vjeruje »da se Vlada Zorana Milanovića može održati« opet spominjući prijevremene izbore. 

  Zatim je 23. veljače poslala javnosti priopćenje kakvo još nije zabilježeno u političkim analima, a u kojemu je navela kako je »najkonkretniji prijedlog za izlazak Hrvatske iz krize – ostavka predsjednika Vlade Zorana Milanovića«. 

  Polovicom ožujka sastala se s Angelom Merkel s kojom je pretresala zamjerke na rad Milanovićeve Vlade kao da nije riječ o njezinoj državi i njezinoj vladi. 

  A sada je predsjednika Vlade pozvala na sastanak »u 9 sati«, kao da on visi na vješalici i čeka njen mig, i to kao predsjednika SDP-a, a ne kao premijera. 

  Pa koji bi premijer potrčao na »konzultacije« k takvoj predsjednici koja prema njemu emitira konflikt i nipodaštavanje? Netaktičnoj predsjednici koja ide u šator u Savskoj, a ne svrati do ministra Matića? 

  U normalnim okolnostima, premijer doista ne bi trebao formalistički gledati na (male) ovlasti predsjednice države, ali za takav prijateljski pristup potrebno je graditi mostove, a ne ih rušiti. Kolinda Grabar-Kitarović ih ruši. 

  A kako ona u politiku nije pala s kruške, može se opravdano sumnjati da to radi namjerno, kako bi u izbornoj godini stvarala napetosti, te pogodovala Karamarku i HDZ-u. Neki drugi razlog tu je doista teško vidjeti, a to joj ne služi na čast.