Donijela sam kući dosta jaja. Popodne ću otići nabrati buketić raznih čupavih i kovrčavih trava. Oko svake ću ljuske omotati nešto listova i cvjetova, svezati ukrašeno jaje komadom najlon čarape i na kraju sve dobro skuhati u vodi zajedno s puno kore crvenog luka.

  Jedino što uopće nisam religiozna. 

  Iako moram reći da mi je zapravo uvijek bilo malo krivo što nisam. Jer puno je lakše živjeti onima koji vjeruju u čudo nadnaravnog poretka, a pritom je sasvim svejedno kojem se tko stvoritelju utječe. 

  Kad si pobožan, naprosto primaš k sebi bolest, nesreću i smrt kao nešto što je dio masterplana i nekog višeg reda i smisla o kome ima tko će voditi računa i koga ti čak nije dato ni da razumiješ. Prepusti se, dakle, vodstvu i dogodit će se najbolje. Moli se i bit ćeš uslišan. Vjeruj i Bog će ti se smilovati. 

  A nama s druge strane gadno je zato što smo sami. U teškim vremenima nemamo se na koga nasloniti osim uvijek i uvijek samo na sebe i malčice na ljude koji su nam bliski. A od njih opet može doći samo utjeha, nikako spasenje, s time također moraš biti na čistu. 

 Za razliku od nas, ovakvih kao ja, koji sumnjamo da je pravda princip koji vlada svijetom, bogobojazni se prepuštaju slatkoj utopiji koja ih uči da će dobri ljudi uvijek biti nagrađeni dobrim, a da će fukara uvijek odgovarati za svoja nedjela. Čak i ako se ti katarzični ishodi nikad ne odigraju pred njihovim očima, za vjernike je skoro jedan kroz jedan da vaga uvijek nepogrešivo važe, samo je pitanje gdje će se i kada svoditi ljudski i božji računi. 

 Da nedjeljom idem u crkvu, pretpostavljam da mi ne bi toliko bolo oči kad banke za gramzivost ljutito proziva kardinal Josip Bozanić, čelnik daleko najbogatijeg koncerna u ovoj državi, tako nadmoćno odjeven u svilu i kadifu. Ne bih to valjda smatrala toliko kontradiktornim jer bih bila pomirena s time da Crkva, kao što stalno upozorava ovaj dobri i čestiti papa Franjo, neprekidno radi jedno, a ljudima govori nešto sasvim drugo.