U jeku rasprava o tome kako država može pomoći velikom broju očajnih građana koje su krediti u švicarskim francima bacili na prosjački štap, ponovo se piše i o zloj sreći tenisačice Ive Majoli kojoj se Hypo Alpe-Adria Bank sprema oduzeti stan zbog toga što ne podmiruje svoj dug.

Iva Majoli dala ga je pod hipoteku za kredite više od 1,2 milijuna švicarskih franaka, podizane od 2003. do 2007. godine, a na tu glavnicu, naravno, idu još i zatezne kamate.

   Pokušavajući spriječiti banku da dio duga vrati prodajom stana u kojem živi, tenisačica se nekidan pozvala na pravo na dom poručujući da se ne smije dirati njezina jedina nekretnina.

Stan joj je potreban, drugoga nema, neće valjda ići na ulicu. A pomoć joj je ponudio Sinčićev i Pernarov Živi zid koji najavljuje otpor ako ih Iva Majoli pozove na predstojeću deložaciju.

   Nikoga sigurno ne veseli kad ljudi zbog bankarskih dugova ostaju bez stanova i imetka.

   Ali upravo ovaj slučaj Ive Majoli opominje i nadležne, i sve nas kako jako oprezan treba biti u procesu osmišljavanja definitivnih rješenja za problem švicaraca.

Ona svakako jesu i potrebna i hitna, ali je pritom očito da varijante pomoći moraju biti nijansirane za različite situacije i kategorije dužnika, budući da svi oni nipošto nisu isto pa stoga nije ni fer ni pravedno da svi polažu jednako pravo na socijalnu intervenciju, a posebno ne na onaj tip solidarnosti koji uključuje saniranje štete novcem poreznih obveznika.

   Kad, naime, Iva Majoli traži da se poštuje njeno pravo na dom, u pitanju je stan od 154 kvadrata na Trgu bana Jelačića u Zagrebu koji je procijenjen na skoro 5,5 milijuna kuna, a ne neka garsonijera od 30 kvadrata u kojoj se stiska s četvero male djece.

   Te pojedinosti, naravno, nisu nebitne jer ubacuju u priču stvari koje se u Zagrebu znaju, a uključuju stil života na visokoj nozi, igranje poduzetničkih igara s gejzirima tuđeg novca i naslagivanje milijunskih dugova.

Ali ostavimo sada to po strani jer mjere koje se donesu moraju jednako vrijediti za sve, i za Ivu Majoli, i za anonimnog obrtnika, i za glumca u sapunicama, i za radnika HŽ-a.

   Ako se, dakle, od zajednice očekuje da sudjeluje u troškovima »prava na dom« za ljude koji su praktički ostali bez svoje imovine, onda se treba dogovoriti što to točno znači.

Odnosno, u ovim okolnostima, pravo na dom smije se tumačiti samo kao pravo na skromni dom. U ime prava na dom, ni porezni obveznici, pa čak ni široko omražene banke, nisu nikome dužni odobravati premosnice za 154 kvadrata na najelitnijoj lokaciji.

Može grubo zvučati, ali neka onaj kome su vjerovnici pod prozorima, prvo proda svoju dvokatnicu i vikendicu na moru i preseli se u 45 kvadrata da otplati dio duga, a onda neka računa na solidarnost društva. Mislim da je to maksimum koji se smije očekivati i tražiti.