Kao da se čeka kad će se đenovska ciklona podići u nebesa, već se danima najavljuje ostavka ministrice kulture Andree Zlatar Violić. Jučer ju je premijer napokon i primio. Izvrsno.

   Ali zašto ostavka? S kojim pravom se prema javnosti ponašaju kao da komuniciraju s publikom sa smanjenim intelektualnim mogućnostima? Zašto, naime, Milanović nije smijenio Andreu Zlatar Violić? Zato što je ona iz kvote HNS-a? Pa mora napraviti kako želi Vesna Pusić? A njoj odgovara da se kraj za ministricu iz njene stranke odsvira sa što manje buke? Ili zato što sam premijer misli da će uz pomoć političkih trikova umanjiti štetu koju je ova apsurdna afera prouzročila njegovoj vladi manje od godinu dana prije izbora?

   Svakako, ovo je bilo loše i pogrešno. A uz to i prekasno.

   Kad se bilo koga na državnim i javnim dužnostima uhvati u malverzacijama, ne prepušta se toj osobi da sama ode, nego joj položaj treba oduzeti. Uskraćuje joj se povjerenje. To se zove smjena.

   Nadređeni moraju bez sentimenata pokazati vrata svakom prekršitelju zakona zato da to u budućnosti bude opomena svima ostalima da paze što rade te kako bi se građanima poslala nedvosmislena poruka da nema spasa nikome tko se bude poigravao njihovim novcem.

   Ostavka, kao varijanta časnog uzmaka s dužnosničkog položaja, postoji za slučajeve koji su blaži nego ovaj. Kad se, recimo, nedopuštene stvari dese zbog neopreza, nehaja ili previda odgovorne osobe. Ovdje to nije slučaj. Ovdje je Državna revizija utvrdila da je sama ministrica podizala novac s računa ministarstva, a onda ga je u ratama vraćala natrag. Pitaj boga zašto, kad ima plaću 16 tisuća kuna. Uzimala je akontaciju za službena putovanja na koja, izgleda, nije išla. Državna revizija priopćila je to Saboru jesenas, reagirao nije nitko, a ministrica je tvrdila da se bez veze diže galama oko najobičnijih »kašnjenja«. Sve to trajalo je dvije godine.

   Ovdje je, dakle, trebalo smijeniti.

   Nije uopće bitno što su sva dugovanja podmirena, kako naglašava ministrica u svojoj ostavci, eufemistički se ispričavajući zbog »nedovoljne kontrole i nepridržavanja propisa«. To je samo dokaz da Andrea Zlatar Violić nije kradljivica. Ali to ne znači da za ovo može biti popusta.

   Nije također dobar argument ministričinih branitelja na društvenim mrežama da su za vrijeme bivše HDZ-ove vlade pokradeni milijuni i milijuni, a sada su se ti isti HDZ-ovci okomili na sirotu Zlatar Violić koja je u službenu blagajnu vratila sve do zadnje lipe od svote koju je »posudila«.

   Istina je da je bivša vlast krala u velikim potezima, zato je HDZ nepravomoćno osuđen da se kao pravna osoba okoristio s 25 milijuna kuna prigrabljenih iz javnih fondova. Ali jedno ne opravdava drugo. Ako ćemo tako rezonirati, onda će se za svakoga tko je počinio bilo što protuzakonito uvijek naći opravdanje u tome da je netko drugi napravio još puno goru stvar.

   U svakom slučaju, tragično je da je dr. Andrea Zlatar Violić, ugledna sveučilišna profesorica komparativne književnosti i autorica 10 knjiga te nositeljica viteškog odlikovanja francuske vlade na području književnosti i umjetnosti, kompromitirala svoju karijeru na ovako banalan način.

   Ali to je valjda ta napast da sve smiješ kad dobiješ moć, pred kojom ponekad padnu i najbolji. Smjene postoje zato da nas na to podsjećaju.