Mobilizirali su se i svi živući pedanti slonovskoga pamćenja da ispravljaju scenariste oko faktografskih pogrešaka. O »pravom duhu« onoga vremena i »istinskim« akterima ispredaju se teorije, a neki stvarni likovi s pločnika ispred Zvečke na društvenim su se mrežama već zaozbiljno posvadili.

   Perfektna je ta gungula za producente i autore. Ako se diže buka, to znači uspjeh.

   Ali u povodu te serije, kakva jest da jest, meni zvoni u glavi nešto što je za nas, današnje ljude, puno važnije nego cjepidlačenje oko detalja te prošlosti koju naša djeca ionako niti razumiju, a niti ih je za nju briga. Što je, uostalom, i ispravno.

   Riječ je o vrlo nelagodnom osjećaju da Hrvatska – a prošlo je 35 godina i cijele su se planine od tada pomaknule – zapravo nije nadrasla onu matricu crno-bijelog svijeta iako nas oko toga zna dobro zavarati šarenilo trgovačkih centara, hiljadu vrsta školskih torbi i to što ti danas ode pola sata dok se odlučiš koje ćeš pišljive špagete kupiti za večeru.

   Možemo se mi svake večeri, bez obzira na pojedinačna iskustva i obiteljski pedigre, s ironičnim osmijehom prisjećati osamdesetih, a i sebe ondašnjih u tom svijetu kupaonica u kojima su sve pločice bile ili bijele, ili svijetlo plave, ili roze. U svijetu koji je oštro mirisao na nešto važno što će se uskoro dogoditi. I u kome se naivno iščekivanje tog nekog divnog novog doba kao štirka zgušnjavalo u svim pjesama dajući im neku mudrost i težinu.

   Međutim, evo nas sada ovdje da se ipak malčice preispitamo. U čemu smo se to, kao društvo, mentalno promijenili na bolje u odnosu na te osamdesete. Ako jesmo.

   Meni se čini da nismo i da nam je baš to možda najveća kočnica za bilo kakav napredak, duhovni, intelektualni i materijalni, a oni su uvijek jako povezani.

   Jer mi smo društvo koje se jako, jako promijenilo ali se svejedno (opet) ne zna orijentirati i (opet) ni oko čega nije kadro voditi pristojan i smislen dijalog.

   Samo ilustracija je ovo s Titom. Tko god danas prigovori kako nema mudrosti u tome što je predsjednica poslala Tita i svu njegovu prtljagu u Kumrovec, a sigurno je da nema, automatski mu ide etiketa Jugoslavena, unitarista i boljševika.

   Odmah se formiraju dvije strane, crna i bijela, uvijek isto. Tako oko pobačaja, oko poreza, oko uloge crkve, vrijednosti rada, oko razmjera slobode, Domovinskog rata, žrtava i oko bilo čega. I zato se kod nas o mnogočemu skoro nitko ne usudi govoriti što misli. Opet, zar ne?

   Povijesna je činjenica da je Tito državnik s pozitivnim i negativnim naslijeđem i autentični dio naše prošlosti koja se u zrelim zemljama ne briše gumicom. Državnim odlikovanjima počastile su ga Austrija, Zapadna Njemačka, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Nizozemska, Italija, Japan, Luksemburg, Meksiko, Norveška i Velika Britanija, te još deseci i deseci zemalja svijeta. No, o tome je bolje šutjeti jer će te staviti u ladicu. A što ti to treba?

   Naša javnost je sirova. Oko svega funkcionira kao da je pod strujom. Kao u ratu. Riječi sijeku kao mačevi, a stavovi postaju oružje u ideološkim sukobima do istrebljenja. Oni drugi su neprijatelji i izdajnici.

   Što se, dakle, promijenilo od onih vremena? Ova, navodno, više nisu olovna. Ali svaka sličnost je i te kako – namjerna.