Što više mislim o tome kakvog smisla imaju sva ova Vladina odustajanja od raznih planova i ideja koje su se ranije protežirale s velikim oduševljenjem, sve mi se više čini da je za sljedećeg hrvatskog premijera najvažnije da bude hrabar.

   Naravno pod uvjetom da nije potpuni idiot, jer kad je idiot još i hrabar, to sasvim sigurno vodi u kataklizmu.

   Ali o toj krajnosti – bar zasad, rekao bi cinik – ovdje ne govorimo.

   Naime, svatko tko vjeruje da će najveći stručnjaci, samo ako ih upita za mišljenje, za svaki hrvatski problem znati naći ono jedno najbolje rješenje, neka malo promotre duel na najvišem nivou između guvernera HNB-a Borisa Vujčića i profesora na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu Ivana Lovrinovića.

   Najkraće, dr. Lovrinović poziva HNB na radikalan zaokret u pravcu jačanja kune i postepenog odbacivanja valutne klauzule.

   No Vujčić za takvo što ne želi ni čuti. Otvoreno pokazujući koliko nezrelima smatra Lovrinovićeve ideje, guverner tvrdi da bi odustajanje od valutne klauzule vrlo brzo prouzročilo inflaciju, devalvaciju i monetarni raspad sistema poput onoga kakvog se sjećamo iz SFRJ.

   Što je tu istina i tko je u pravu, ne može procijeniti barem 99 posto građana. A, kako vidimo na primjeru ove dvojice uvaženih ljutih protivnika, nikakva garancija nije ni diploma iz ekonomije.

   Kako bismo onda mi birači odlučivali kome ćemo pokloniti povjerenje oko jedne toliko prevažne stvari kao što je monetarna politika kad bi nam ove dvije krajnosti bile ponuđene u predizbornim programima konkurentskih stranaka?

   Očito nikako. To bismo naprosto preskočili i glasovi bi se davali na temelju nekih drugih, naizgled lakših parametara o kojima se, u to možemo biti sigurni, vode slični ratovi stručnjaka kao ovaj između »škole« Borisa Vujčića i »škole« Ivana Lovrinovića.

   Je li Milanović, dakle, trebao odustati od koncesioniranja autocesta ili nije? Odnosno, koji je najbolji put da se prezadužena državna tvrtka HAC spasi od stečaja, a državni budžet od kolapsa budući da u lipnju mora za HAC podmiriti ratu od 600 milijuna kuna?

   Slično tome, jesu li bili najbolja ili ipak najgora rješenja razni drugi također napušteni projekti ove Vlade – od privatizacije Croatia Airlinesa i outsourcinga, do masterplana za bolnice i uvođenja poreza na nekretnine? Ni u jednom od tih slučajeva ne da se jednoznačno presuditi, a pogotovo kad se na stručne rasprave, simulacije i suprotstavljene interese, nakaleme politička rivalstva i ideološka nadigravanja.

   Za reforme ne možeš dobiti opći konsenzus, kao što preko Večernjaka poručuje nekadašnji jako uspješni slovački premijer Mikulaš Dzurinda svima onima koji vjeruju u idilični rasplet u kome će se pozicija i opozicija uhvatiti pod ruku i zajedno gurati nekoliko teških reformi najvažnijih za vitalne interese zemlje.

   Ma neće. Baš bih voljela vidjeti Milanovića i Karamarka kako skupa tumače javnosti da se mora prodati željeznica ili raspustiti 65 posto gradova, općina i županija, ili kako u istom autu stižu pred šator u Savskoj i od Glogoškog i Klema traže da se raziđu.

   Ništa od toga, bar kod nas još zadugo ne. Šansu ima samo liderstvo koje hrabro i ustrajno provodi upravo ono što smatra ispravnim pri čemu na kritike odgovara ozbiljno, ali se na napade i prijetnje ne osvrće. Kalkuliranje zbog podrške je obična glupost. Sijeci. A podrška ionako dolazi sama kad i ako se pojave dobri rezultati.