Zar moramo imati još i najgore sudstvo u EU

Komentar Sanje Modrić

Sanja Modrić



Stanoviti Goran I. oteo je u Splitu – na Dan žena – svoju bivšu djevojku, dovukao je u neki apartman i 14 sati je mlatio i ponižavao. 


   Kad je 23-godišnja nesretnica spašena i otpremljena u bolnicu, nalaz liječnika bio je potres mozga, dva slomljena rebra i probijena plućna maramica.    Kao i mnogo puta do sada u sličnim slučajevima diljem Hrvatske, splitski istražni sudac ispitao je nasilnika i – pustio ga kući. Državno odvjetništvo pokušalo je djevojku zaštititi barem od daljnjih strahova pa je za 36-godišnjeg zlostavljača zatražen pritvor. No kod suca to nije prošlo.     Sociopata koji je svojoj žrtvi nanio teške tjelesne i psihičke ozljede sud je, dakle, galantno nagradio pravom da se do kraja postupka brani sa slobode.    Kad ovakve i slične odluke, koje svima zvuče kao doslovno ruganje pravdi, a koje kod nas nisu nikakva rijetkost, ikoga na javnoj sceni navedu na zaključak da je hrvatsko pravosuđe loše, odmah na noge skače sudačka udruga. 

   Na bilo kakvu sumnju u kvalitetu sudačkog kadra struka će munjevito uzvratiti zgražanjem zbog navodne harange na pravosuđe i pritisaka na sud. S istom bijesnom reakcijom i stotinama opravdanja bit će dočekan i svaki prigovor na upravo paklenu sporost našeg pravosuđa, koja baca u očaj generacije Hrvata i uspješno rastjeruje strane investitore, kao i svaka opaska o nedodirljivost i visokim plaćama sudaca iza kojih, na žalost, ne stoji tako briljantno djelo. 


   Zato bi bilo krajnje zanimljivo čuti stav Udruge sudaca sada kada čitamo izvještaj Europske komisije o učinkovitosti pravosuđa u zemljama članicama u kojem je naše sudstvo svrstano među najgore, a ujedno i najskuplje u EU. 


  Koliko su brojke koje o nama iznosi Europska komisija porazne postaje jasno tek kad ih vidimo uklopljene u generalni kontekst.    Kao da izravno odgovara na obranaška priopćenja naših sudačkih foruma, Europska komisija, dakle, upozorava da je Hrvatska, uz Sloveniju, apsolutni rekorder po brojnosti sudačkog kadra, a treba napomenuti da ta i sve druge njihove ocjene proizlaze iz egzaktnih podataka. 

   Konkretno, hrvatski porezni obveznici plaćaju 44 suca na 100.000 stanovnika, a pritom je prosjek trajanja parnica 386 dana. Što to znači, odnosno koliko je naše pravosuđe skupo, a ujedno i lijeno, najbolje će nam pokazati podaci iz drugih zemalja. Danska, recimo, zapošljava 6,3 suca na sto tisuća stanovnika – znači sedam puta manje nego Hrvatska – a i s tako malo sudaca parnice se prosječno okončaju za 164 dana iliti dva i pol puta brže nego kod nas. 


   S 22,6 suca, u Rumunjskoj se parnice vode samo 187 dana. Bogati Luksemburg ima sudaca skoro kao i mi, ali zato su postupci gotovi za nevjerojatna 53 dana. Grčka, koja je sinonim za lošu administraciju i javne službe, završava parnice prosječno za 407 dana, ali plaća samo 35 sudaca na sto tisuća stanovnika, devet manje nego mi. I tako dalje. A da se i ne govori o zaostacima kojih je u ovom momentu, prema podacima ministra Miljenića, još uvijek oko 650.000, ili o percepciji neovisnosti pravosuđa po čemu je Hrvatska također među najlošijima, u društvu s Bugarskom i Slovačkom. 


  To je to što se tiče cijene koju plaćamo za pravosuđe i usluge koju za to dobivamo. Povjerenjem građana u sudske odluke briselski se izvještaj nije bavio, no o tome nešto mogu reći nedjeljni izvanredni izbori u Dubrovniku gdje je daleko najviše glasova dobio dosadašnji gradonačelnik Andro Vlahušić, premda je pravomoćno osuđen za zloporabu položaja i ovlasti.


više vijesti