Više se naprosto nema kad pojaviti konkurencija s potezima još luđim i bolesnijim, tako da apsolutna zvijezda apsurda mjeseca veljače ostaje Mladen Pejnović, predstojnik Ureda za upravljanje državnom imovinom.

   Pobjedu mu donosi odluka da se jedna filijala njegovog Ureda preseli u privatnu zgradu premda na brizi imaju čak 8.500 poslovnih prostora u vlasništvu države. Što se može kad tako izbirljiv ukus imaju Pejnovićevi službenici pa im se baš ništa nije dovoljno svidjelo u sklopu golemog portfelja državnih poslovnih prostora. I zato nije bilo druge nego da 700 kvadrata za svoje kancelarije unajme od – privatnog vlasnika.

   Taj maestralni bezobrazluk, dostojan naslovnice debele enciklopedije drskosti hrvatske administracije, koštat će nas ravno 420 tisuća kuna godišnje.

   Ali ako netko odgovornim instancama postavi pitanje zbog čega se, recimo, iz javnih sredstava ne bi financirao školski obrok za siromašnu djecu, odgovor će biti da za to – »na žalost« – društvo nema novaca.

   Sam vrag ne bi dokučio što nagoni političare da se ponašaju tako idiotski kao taj Pejnović, i u krajnjoj konzekvenci tako samoubilački. Pa sve da se kupamo u parama s BDP-om od 50.000 dolara per capita, kao kod sultana od Bruneija, odgovorna osoba morala bi za ovo letjeti kroz vrata bez kaputa i kišobrana. A pogotovo nakon što smo toliko potonuli da kao najveća senzacija svima zvuči vijest o 0,3 postotnom rastu BDP-a u posljednjem kvartalu 2014.

   Pa HDZ je 2011. izgubio izbore zato što se na grabežljivu vlast sručio bijes zbog pad standarda, a ne zbog sanaderovske korupcije kako se često pogrešno zaključuje. Zbog kombinacije siromaštva širokih slojeva i dojma da se resursi arče i razbacuju omča sada visi o vratu i SDP-u.

   I zato je zapravo neshvatljivo zbog čega tolike godine sve garniture samo tapkaju i oko reformi i oko promjene stila vladanja, pa iz Bruxellesa, evo, ponovno stiže urgiranje da se saberemo podebljano prijetnjom sankcijama.

   Teško je razumjeti zašto Milanoviću Europska komisija mora nacrtati što da radi kad mu barem pola tih stvari, koje do sada još nije ni prstom dotaknuo, može izdiktirati bilo koja inteligentna domaćica. Ma što će Tomislavu Karamarku Ifo institut iz Münchena da mu piše platformu za izbore kad u Hrvatskoj i tinejdžeri znaju nabrojiti sve te naše mitske reforme koje sve vlasti uporno zaobilaze.

   Zar našim političkim prvacima treba neka posebna instruktaža da shvate da se svaki pokušaj bahaćenja javnim novcem, poput ovoga što se radi kod Pejnovića, mora prerezati mačem? Zar nama netko izvana mora objašnjavati kako je nenormalno imati na plaći dvostruko više političara po glavi stanovnika od prosjeka u EU i da je 556 jedinica lokalne samouprave odavna moralo biti najmanje prepolovljeno.

   Pa Njemačka, sa 80 milijuna stanovnika, ima samo 16 saveznih pokrajina, mi 21 županiju. Italija, sa 60 milijuna stanovnika, ima 20 regija. Danska, malo veća od Hrvatske, ima pet regija i 98 općina. A koliko mi imamo općina? 428.

   Takva rasipnost vodi zemlju u propast, a u rastrošnosti nam nema ravnih. Prebogatu Crkvu izdržava država. Novcem građana financiraju se apetiti nogometne buržoazije. Samo u Vukovaru registrirano je 28 udruga vezanih uz Domovinski rat. U Hrvatskoj ih je na stotine, ni broja im se ne zna, a sve fehtaju novac od države. I svejedno Klem i Glogoški drže militantni logor ispred ministarstva.

   Glavnina hrvatskih problema je uistinu banalna. Samo nama treba povjerenik EU-a da nam to kaže.