Nikad otkako biramo šefa države nije bilo ovoliko sučeljavanja kandidata u medijima, postalo je već dozlaboga zamorno ispočetka slušati sva ta njihova silna ponavljanja i zabadanja, a nikad prognoze za drugi krug nisu bile neizvjesnije nego sada.

I stvarno je svega bilo i više nego dosta. I Josipović i Grabar-Kitarović angažirali su sve svoje talente i proigrali sve raspoložive ideje ne bi li što širem krugu birača što bolje prodali svoje prednosti u odnosu na rivala. Oboje su dali sve od sebe da uvjere glasačko tijelo da im konkurent/ica nije ni do koljena. Čuli smo, dakle, vidjeli i zaključili već sve što smo mogli i umjeli čuti, vidjeti i zaključiti.

   A da je kampanja trajala duže, sve bi nas bila totalno izludjela ta bučna predstava u kojoj su akteri iz oba tabora silom željeli pridati funkciji predsjednika države daleko više odlučujuće važnosti za svakodnevnu rutinu naših života nego što je ona objektivno ima u ovom sistemu koji je, još u Mesićevo doba, predsjednika vrlo konsenzualno razvlastio skoro pa do daske.

   Ma da, naravno da je dobro i važno imati najboljeg šefa države, a ne neku nedoraslu i nedostojnu figuru koja će pet godina praviti štete i tupim nožem ubijati samopouzdanje nacije.

   Ali ovdje ionako nije bila riječ o tome.

   Jer, koliko god da zastupaju dva suprotstavljena politička pola, lijevi i desni, SDP-ov i HDZ-ov, koliko god da su se zbog toga u kampanji morali nategnuto prepucavati i oko stvari u kojima se očigledno uglavnom slažu, Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović su, tehnički govoreći, profili sa dosta sličnosti.

   Onom ideološki najzapaljenijem sloju njihovih simpatizera i pljeskača ta se dijagnoza neće svidjeti, ali činjenice su tu i teško ih je srušiti. I sadašnji predsjednik i njegova izazivačica su, naime, obrazovane, pristojne i adekvatno odgojene osobe s međunarodnim iskustvom koje možeš poslati u najvažnija svjetska društva i biti miran oko dojma koji će ostaviti.

   Oboje imaju dobre karijere u koje se mogu vratiti ako im propadne Pantovčak. Oboje su elokventni i znaju se zauzeti za svoje stavove, ali ne pripadaju soju isključivih koji će za pobjedu vrijeđati i udarati ispod pojasa.

Oboje su obiteljski ljudi, bez privatnih afera. I oboje su, na kraju, ugodne vanjštine, što je, kako kažu psiholozi, također preporuka za karijeru i uspjeh. Zbog toga birači ovoga puta nemaju tako jednostavan zadatak kao na prijašnjim izborima, a relativna sličnost između dvoje kandidata pogotovo može biti zbunjujuća za one birače koji nisu pupčanom vrpcom vezani za stranke pa da stranke misle njihovom glavom.

   Za takve će biti presudna svjetonazorska pitanja. Honorirat će neki konkretno dobro, ili loše obavljen posao. Možda će kod njih prelomiti obična gesta ili pokret ruke koji im se nije dopao. Možda poruka mržnje iz pratećeg jata, antipatični populizam ili laž.

   Ali generalno, o pobjedniku će ipak odlučiti snage lijevoga i desnoga, personificirane SDP-om i HDZ-om kao glavnim agensima te podjele, a ne Ivo i Kolinda. To se, uostalom, jasno vidi po ognjici koja vlada na društvenim mrežama.

Bez obzira na to tko će sutra ponijeti odgovornost i čast predsjedničke funkcije, a tko će biti poražen, oboma treba pisati u plus što su se u kampanji ipak ponašali kao da to nije nešto najvažnije na svijetu.