Dakle, Mladen Bajić isposlovao je da se jučer ujutro uhapsi Tončija Majića, predsjednika udruge Dalmatinski komitet za ljudska prava, i da ga se na silu privede na psihijatrijsko vještačenje. Tu gadljivu i sramotnu stvar obavila je Policijska uprava splitsko-dalmatinska po također gadljivom i sramotnom nalogu Županijskog suda u Zagrebu. 

    Ovo je već drugi put kako Bajićevo Državno odvjetništvo zahtijeva da se Tončija Majića istovari liječnicima pod sumnjom da je njegovo psihičko stanje devijantno, ali ovoga puta aktiviran je efikasni instrument policijskog privođenja. 

    Formalno, Bajić protiv splitskog aktivista vodi postupak za zaštitu digniteta hrvatske zastave. 

    Tonči Majić je, naime, u više navrata slao poderane hrvatske zastave predsjedniku Josipoviću i Mladenu Bajiću. Tako protestira protiv tuposti hrvatskog pravosuđa koje razvlači jedan njegov spor punih trideset godina i nikad ga ne završava. 

    Bajić – kako vidimo vrlo osjetljiv na »omalovažavanje« zastave, ali ne i na notornu činjenicu da je tisućama hrvatskih građana pogaženo pravo na zakonsku zaštitu u razumnom roku – u proljeće ove godine traži da vještaci ustanove je li Majić možda narkoman. To jest, moguće je, obrazložio je tada državni odvjetnik, da Majić cijepa zastave i pakira ih u omotnice s visokim adresama pod utjecajem opojnih droga. 

    Kako takva glupost Majića nije impresionirala pa je vještačenje odbio, jučer je uslijedio konačni udarac: Majić je »zbog sumnje u smanjenu ubrojivost« odveden ravno u duševnu bolnicu Jankomir. 

    Ova bizarna priča o staljinističkom šikaniranju jednog civilnog aktivista zbog navodne zaštite digniteta državne zastave ima, međutim, i pozadinu koja mnogo bolje objašnjava uzroke ovolike jarosti Mladena Bajića nego što bi ih mogla objasniti njegova domoljubna čuvstva. Majić i njegova udruga, naime, već godinama javno prozivaju Bajića zato što, kao tadašnji zamjenik vojnog tužitelja u Splitu, nije reagirao na mučenja zatvorenika logora u Lori iako je na njih bio izravno upozoravan. 

    Logično je, dakle, pomisliti da Bajić zastrašuje svoga kritičara kako bi ga ušutkao pri čemu njegovu protestnu i tipično aktivističku epizodu sa zastavom koristi samo kao izgovor. Da u pitanju nije Bajićeva osveta, zar bi Majić bio javno ponižavan policijskim hapšnjem i otpremanjem u ludnicu kad se benigni prekršaj sa cijepanjem zastave može riješiti najobičnijom prijavom. 

    Ali ne. Svemoćni Bajić radije primjenjuje metodu raznih nasilju sklonih režima koji su naredali dugačku povijest zloupotreba psihijatrije. Nema ovdje mjesta da se pobrajaju svi ti slučajevi, pa spomenimo samo Vladimira Bukovskog, Andreja Saharova i Josifa Brodskog koji su, zajedno sa tisućama drugih disidenata u SSSR-u, bili proglašavani šizofreničarima i mentalno labilnim osobama, zatim žrtve psihijatara koji su servisirali naloge CIA-e, a o čemu je kanadski liječnik Collin A. Ross 2006. objavio knjigu, te današnje žrtve istovrsnih progona u Uzbekistanu, Kini i Bjelorusiji.   

Bajić, dakle, uopće nije originalan. Majićevi psihijatri će valjda ipak biti.