Potpisi Ive Josipovića i Jadranke Kosor položeni su jučer na bijelu plahtu pristupnog ugovora s EU kao novo jaje u već pretrpano i uneređeno gnijezdo, ispunjeno užasnim stresom i tankim živcima.   

Ispalo je tako da je taj 9. prosinca 2011., koji su oboje potpisnika, a potom i budući premijer Milanović, već u prvoj rečenici nazvali povijesnim za Hrvatsku, zapisan u Povijest u krajnje nezgodnom vremenu.   

Situacija u EU je neusporedivo teža sada nego prije šest godina kada se počelo pregovarati s Bruxellesom i neusporedivo gora nego prije desetak godina kada je ondašnja hrvatska vlada uzbuđeno aplicirala za članstvo.   

Blagajne europskih zemalja danas su uglavnom prazne pa se pet puta prevrće svaki euro. Iz EU više ne dolaze zavodljive vijesti o gospodarskom rastu i ugodnom standardu, nego uglavnom loše vijesti o lomovima, nedoumicama i nervoznim prijeporima oko budućnosti Unije.   

Kriza u eurozoni i u preostalim zemljama članicama bacila je na koljena i gospodarstva, i euro, i milijune ljudskih sudbina, a s time je okopnio i površni idealizam o nepobjedivoj sinergiji uspjeha u ujedinjenoj Europi.   

Čak i lideri najsnažnijih zemalja EU danas otvoreno izjavljuju da zajednici opasno prijeti raspad ako se ne izmisle nove, željezne kopče koje će tridesetak država održati na okupu.   

Spas se upravo traži u novom instrumentu porezne unije s kojim bi europska centrala uspostavila jaki nadzor nad proračunima zemalja članica i nad halapljivim trošenjem na dug.   

Prevladava mišljenje da Unija mora postati ili novi SAD, dakle daleko čvršće integrirana nego sada, ili će stupovi pasti, a konstrukcija će ekspresno tresnuti o zemlju.   

Treba li, dakle, Hrvatska samoj sebi čestitati na svemu ovome?   

Je li bila pri zdravoj pameti kompletna hrvatska politička elita koja je sve ove godine, u punom sastavu i od lijeva na desno, uvijek glasala za ulazak u EU?   

Ima li više smisla ta topla emocija od koje su se Jadranki Kosor pri kraju govora pred europskim liderima jučer zasuzile oči?   

Mislim da ipak da.   

Jer, kad je Hrvatska krenula na europski put, bila je ovo potpuno drugačija zemlja nego sada. Točno, i danas smo s puno razloga nezadovoljni s ovim što ovdje imamo. Ali možda se zaboravilo kakav je kaos ovo bio prije cijele te teške političke i ideološke tranzicije u kojoj je skoro sve trebalo iznova poslagati da bi se ovaj prostor uopće mogao nazvati iole pristojnom državom.   

Da nije bilo europskih mjerila i pritiska da se ispune bar elementarni uvjeti demokratskog društva, tko zna po kojim bismo mračnim bespućima glavinjali još i dandanas.   

Japanski novinari pitali su jučer hrvatske kolege u Bruxellesu kako doživljavaju činjenicu da je dan slavlja za njihovu državu došao u trenutku kad je potpisivanje ugovora s Hrvatskom zapravo jedina dobra vijest u EU. Ne znam što su naši na to rekli, ali ovo svejedno trebamo proslaviti.

Prvo, postali smo nešto bolja zemlja. Drugo, vražje klupko naših problema sigurno ćemo brže rješavati u EU nego izvan nje. Neki misle da je to premalo, ali na više od toga nije ni trebalo računati.