Predstavnici radnika Đakovštine u stečaju, oko 350 ljudi koji traže isplatu svojih vlasničkih udjela u propaloj tvrtki i svoje otpremnine, nisu jučer trebali dolaziti u sjedište EU u Zagrebu, ni pred HDZ, a ni u Sabor odakle ih je, uostalom, po kratkom postupku istjerala stroga straža. Nikakva korist od toga, to je bilo apsolutno uzalud. Jedino mjesto gdje su trebali ići je Mladen Bajić.

Zamjenik veleposlanika EU, koji ih je barem pristojno primio i »pokazao razumijevanje« za njihov problem, u takvoj jednoj stvari potpuno je nenadležan, nemoćan i stoga nevažan.

HDZ-ova Vlada u Đakovčanki je predstavljala 32 posto državnog vlasništva, ali njeni poslušni politički kadrovi sjedili su u organima poduzeća kao panjevi i buljili u strop dok se kralo, iznosilo s onu stranu ograde, dok su se stavljali potpisi i pečati tamo gdje se nikad nisu smjeli staviti i dok su tone žita noću periodički nestajale iz silosa, uvijek bez znaka i traga. Zatim je proglašen stečaj.

Čemu, dakle, sada razvijati transparente pred centralom HDZ-a? Pa Čobanković im je već svisoka odbrusio da su trebali prije misliti zašto im posao propada, a propadao je bogovski, i – što očekuju – čije bi im pare sada trebala dati Vlada? To je, naravno, isti onaj Čobanković koji je u svom ministarskom mandatu namirio zemljom i državnim poticajima sve svoje mnogobrojne sinove, ali o tome je sada možda suvišno govoriti.

Istina je da su zaposleni pojedinačno imali po nekih tri posto dionica, ali njih se, naravno, vuklo se za nos, igralo se na to što su nevješti i naivni, a oni su, nemojmo se lagati, i pustili da ih se pravi budalama. Priča na dlaku ista kao i u tolikim drugim tvrtkama u Hrvatskoj. Dioničari u radničkom trlišu valjda su, bar se čini da je tako, vjerovali da će im pomoći političari s televizije koji su im kadili po potrebi, i da će ta viša sila spasiti njih i Đakovčanku.

Ali toga smo se već nagledali uzduž i poprijeko, a nigdje nije upalilo jer na kraju dođe na vrata zakon, sila zavezanih očiju, i sad ti objašnjavaj Markove konake. Stoga je na kraju Čobankovićevo principijelno mišljenje podupro i Šuker, gnušajući se nad demagogijom da bi trebalo pomoći gladnim radnicima još jedne propale tvrtke. Pa kako, molim lijepo, kad je to nelegalno, zna se što znači stečaj, lijepo piše u zakonu, a ovo je, molim, pravna država.

Šeks je, doduše, svojedobno bio bolje volje pa je šljakerima Đakovčanke obećao pravednu isplatu njihovog novca. Ali taj Šeks se sada u njihove stvari više ne petlja jer ga okupiraju mnoga druga važna i presudna pitanja. Premijerka je nekidan trebala ići u Đakovo presjeći dvjetopedesetisedmu vrpcu, ali je otkazala da baš njih, ogorčene radnike, ne bi srela na trgu. Znači, potpuno je bilo besmisleno dolaziti pred HDZ, a isto tako i pred Sabor, jer zna se tko je većina u Saboru i koga sluša osiguranje.

Brod je naprosto otplovio i više ga nema. Trgovački sud je na kormilu, legalno i legitimno. Kome li će se i pošto prodati lijepe nekretnine Đakovčanke, to me zanima više nego išta. Bajiću je, dakle, trebalo ići, i to davno, davno prije, i to svaki dan, dok se ne napišu optužnice. Jer možda će stečajnog upravitelja kontaktirati baš ti kojih u optužnicama nema pa su slobodni za skromnija ulaganja u malom i srednjem poduzetništvu.