Kad god dolaze izbori, obično se iz gubitničkog tabora, kao na gumb, počne propagirati formiranje vlade nacionalnog spasa. Rasprave o tome totalno se gase s izborima i to, navodno napeto, teorijsko pitanje onda više nitko četiri godine ne spomene. I to je, evo, iznova počelo.

Projektom nadstranačke vlade osobito se obuzela javna televizija koja ovih dana u raznim predizbornim emisijama napadno sugerira sugovornicima iz političkog miljea kako bi se Jadranka Kosor, Zoran Milanović i svi ostali trebali dogovoriti i osnovati zajedničku vladu koja bi »izvukla zemlju iz krize«.

Pa zašto predsjednici stranaka ne bi zajedno sjeli, prigušili taštine i posvetili se spašavanju nacije, nukaju HTV-ovi urednici goste na predaju. Zar to ne bi bio najveći čin ljubavi prema Hrvatskoj? Pa stranke se stalno oko svega sukobljavaju, a ovako bi se slagale jer bi imale istu platformu. Svatko bi u tu vladu političkog jedinstva dao najbolje što ima, doveli bi se stručnjaci, neiskorištena hrvatska pamet. Pa zašto? Zašto je ta divna stvar kod nas tako neprovediva, lupaju s HTV-a kao Maksim po diviziji.   

I, kao što se uvijek može naći nekoga tko će im s ekrana potvrditi da je zemlja ravna ploča, tako su zagovornici ove ideje navalili citirati ratnog premijera Gregurića koji smatra da je Hrvatskoj opet potreban zajednički koalicijski program svih vodećih stranaka kako bismo izašli na pravi put i postigli sreću i blagostanje.

Nije, naravno, čudo što je Gregurić nostalgičan za devedesetima, kada je on bio u sedlu vlade nacionalnog jedinstva. Međutim, u toj su se vladi stranačke glave stavile na okup u okolnostima opasnog razdruživanje od Jugoslavije, rata za oslobađenje zemlje i raskida s jednopartijskim sustavom, i to je tada imalo smisla. Imalo bi još puno više smisla da se istodobno, upravo u mandatu te vlade, nije dogodilo i ogromno i sustavno pljačkanje društvene imovine.

No, svakako, u sadašnjem kontekstu, priča o vladi nacionalnog spasa posve je šuplja, nezrela i nategnuta.

Kad bi se sada, nekim čudom, vodeće hrvatske stranke i zanijele tim infantilnim snom, te poželjele anulirati smisao izbora da se na četiri godine bratski združe u idiličnoj domoljubnoj slozi, Hrvatska bi bila jedina zemlja na svijetu koja za tako ekstremnim rješenjem poseže u miru i ekonomski ipak još vrlo daleko od ruba provalije.   

Induciranje javnosti s vladom nacionalnog jedinstva neproduktivno je i besmisleno jer stanje nije ni ratno, ni izvanredno da bi se formula političkog funkcioniranja zajednice dovodila u pitanje, hrvatski Ustav je i dalje na snazi. A njegova okosnica su demokratski izbori u kojima narod svake četiri godine bira svoju vlast.

Kad građani konzumiraju svoje pravo, vidjet ćemo koliko je mandata dobio Kukuriku, koliko HDZ, koliko netko treći i peti, i koja će stranačka kombinacija formirati novu vladu, a tko ide u opoziciju. To se zove volja naroda koju su svi dužni uvažiti čak i kad su potpuno nezadovoljni ishodom.

Kod nas je stanje teško, ali ipak redovno, i nisu nam potrebne nikakve izvanredne intervencije u politički sustav u kojima bi se na određeni rok mijenjala pravila igre. Hrvatskoj ne treba vlada nacionalnog spasa, nego sposobna i poštena vlast, a kako to tko vidi, na kraju će pokazati izbori.