Da spasi sebe provalio ih je član te skupine, stanoviti splitski poduzetnik Srećko Jurišić. On je priznao USKOK-u da je s njima sudjelovao u akciji iznuđivanja novca za podmićivanje sudaca najviše pravosudne ustanove u državi. Ispričao je istražiteljima još i niz prljavih detalja i, tako podatan, nagodio se za uvjetnu kaznu od dvije godine zatvora uvjetno na rok kušnje od pet godina.

   Na to je, uime ostalih optuženika, jedan od odvjetnika seriozno izjavio kako je Jurišićev postupak nizak, nepošten i nekorektan.

   Nema, međutim, ništa neobično u tome da je pokvarenjak izdao pokvarenjake, niti bi to smjelo ikoga iznenaditi. Naprotiv, na tu praktičnu i vrlo učestalu soluciju uvijek snažno računa represivni sustav u svakoj državi. U nizu raznoraznih kaznenih slučajeva, upravo zahvaljujući izdaji jednoga od ortaka, i može se vršiti pravda.

   Ono što bi trebalo biti neobično je samo to da glavni igrači u ovoj skupini pokvarenjaka nominalno nisu osobe s društvenog dna, šljam koja se povlači po jazbinama kriminalnog podzemlja i koju nitko pristojan ne bi primio u svoj dnevni boravak. Ma kakvi, riječ je o »uglednim« građanima na istaknutim pozicijama u Osijeku i Slavoniji, osobama koje se poziva na društvene događaje, čije slike su svaki dan u medijima i za koje je rezerviran prvi red u kazalištu.

   To su, kao što je poznato, jedan saborski zastupnik koji se poziva na etiku općeg dobra (Ivan Drmić, HDSSB), jedna zamjenica glavnog urednika u slavonskim dnevnim novinama koje slave ustavne vrednote i istinu (Sanja Marketić, Glas Slavonije) i jedan direktor velikog poduzeća (Drago Tadić, osječki Koteks). Sastav te ekipe na optuženičkoj klupi mnogo je veća sramota za ovu zajednicu nego sama činjenica da bi se neki tipovi dosjetili ideje kako će podmititi suce koji će onda krivotvoriti jednu važnu presudu.

   Ovo su lica mnogo godina obasjana lijepim profesionalnim i društvenim uspjehom, za njihova imena zna cijela Slavonija, njihovi rođaci ponosno ističu da su u obiteljskim vezama s tako važnim osobama, a direktori škola skidaju im šešir na ulici.

   Takvo visoko mjesto u normalnom društvu inače obavezuje na čist i uredan život i na poštivanje zakona, no kod njih je slučaj posve obratan. Obratan zato što do svoga isfabriciranog ugleda nisu došli svojim zaslugama, nego zahvaljujući tome što su lizali cipele Branimiru Glavašu. To što su taj »ugled« zadržali čak i nakon gubernatorovog pada, najbolje pokazuje da je Slavonija još uvijek talac Glavaševog sustava koji je prljavim sredstvima uspostavljan mnogo godina i čije se debelo korijenje više ne da iščupati.

   Samo u takvom dražesnom lokalnom laboratoriju i može biti moguće da se skupina društvenih veličina odluči počiniti kazneno djelo za spas ratnog zločinca, čak i nakon što je on osuđen za mučenje i smrt ubogih civila, njihovih sugrađana, i nakon što je pobjegao iz zemlje da izbjegne izvršenje presude.

   Kojim li ih to nevidljivim nitima drži?