Predsjednik jedne od naših sindikalnih centrala, Krešimir Sever, poslao je jučer Vladi otvoreno pismo u kojem traži da se ozakoni »porez za bogate« te posebno porez na dividendu i na kapitalnu dobit. Predizborno je vrijeme, kada je vlast obično mekanija nego inače, i Vladi će se u narednim mjesecima sa svih strana slati kojekakvi paušalni apeli da uvede razne nove mjere, da nešto zabrani ili dopusti, da sreže, posve oduzme ili proširi određena prava, da jednima smanji poreze, a drugima ih poveća i tako redom.
Jedna od takvih petardi je i Severovo »otvoreno pismo«, po tonu strogo, ali po sadržaju isuviše tanko i prazno da bi ga se doživjelo išta ozbiljnije nego tipični populistički predizborni efekt s kojim se u javnosti želi požnjeti pljesak bez imalo ozbiljnog rada.
Sever i njegova sindikalna ekipa nisu se, naime, potrudili dati ikakve izračune, ni simulacije, bilo što od materijala za konkretnu raspravu o (štetnim?) posljedicama važećega poreznog sustava i (koristima?) tog novoga kakav oni smatraju boljim i pravednijim, niti su se htjeli zamarati pripremajući bar nekakvu podlogu za analizu.
Tako je ostao visiti u zraku čak i taj glavni Severov mobilizacijski termin: »porez na bogate«, kojim se jeftino pecaju simpatije sindikalnog članstva. Dakle, tko su ti »bogati« i kako ćemo mjeriti bogatstvo, što je to »porez na bogate«, kakvim bi stopama njih trebalo opaliti, za što i na što, i tako dalje?
Čak se i Warren Buffet, američki ultrabogataš koji je ovih dana pozvao Kongres da mnogo žešće oporezuje milijardere, potrudio ilustrirati razmjere fiskalne nepravde u SAD-u pa je naveo da je on lani platio samo 17 posto poreza, a njegov zaposlenik čak 33 posto.
U takve zamorne detalje nije se, međutim, dalo ulaziti Krešimiru Severu, a navlas isto tako kao on ponašaju se, na žalost, i hrvatske političke stranke koje se s velikim ambicijama spremaju na skore izbore.
Osobno sam, recimo, pristalica »poreza na bogate« koji shvaćam kao državnu politiku kojom bi se od onih koji imaju mnogo više od prosjeka tražilo da znatno više nego sada participiraju u financiranju društva. Ali odmjeriti takve poreze je viša matematika za koju nije dosta pola sata u kafiću uz hladnu pivu.
Ona stranka koja u svom programu ima uvođenje takvih poreza, mora mi, dakle, rastumačiti što će točno učiniti i kako, te kakve će sve financijske, društvene i gospodarske posljedice uslijediti ako dobije vlast i priliku da provede taj svoj koncept. Na taj isti precizni način, brojkama, postocima i analizama, mora se ljudima koji izlaze na birališta objasniti svaka mjera i svako obećanje koje se daje pod stranačkim zastavama, no to je stvar koja se kod nas ne čini. Kod nas se politički protagonisti s nama igraju kao da smo bedasti.
Tako HDZ papagajski ponavlja da će »poticati gospodarstvo i investicije«. A Milanović ovih dana tumači kako treba odustati od zaduživanja, stvarati nova radna mjesta, smanjiti birokratske prepreke i sačuvati socijalnu ravnotežu. Prekrasno, to svi želimo. Ali ljudima se mora reći kako ćete točno sve to postići, odgovoriti na sva pitanja, uvjeriti ih da znate što radite. Inače su izbori besmislena rutina.
