Dođe jučer moj prijatelj s dopusta, iz neke uvale bogu iza leđa, i zove me telefonom. Hej draga, vozim se na posao, je, je, svi smo dobro, nego daj me na brzinu informiraj. Šta nam se bitno događa u domovini? Mjesec dana ganjamo rakove i hobotnice i natežemo se s djecom u toj vreloj zabiti, mogli smo se s nekim zaratiti, a mi ne bismo imali blage veze da se išta dogodilo. Dakle, pjevaj, da se bar malo snađem. Čuli smo samo za tog divljaka Horvatinčića i to ti je sve.

Hmmm, mrmljam ja u slušalicu, i mislim. Stvarno mislim, ali ne izlazi na jezik ništa vrijedno spomena

Pa čuj – kažem napokon – zapravo nemam pojma. Nema ništa. Ne brini, nisi ništa propustio.

No, malo mi je kod toga ipak neugodno. Kvragu, bila sam tu svo vrijeme, radim u novinama, po cijeli dan prekapam po svim tim vijestima, i svejedno se sad ne mogu ničega sjetiti. Ali opet, da nešto ima, valjda bih se sjetila, je li tako?

Pa neću ga valjda gnjaviti s tim kako su se ministar vanjskih poslova i predsjednik Republike dočepali oko imenovanja ambasadora, briga njega za ambasadore, čovjek radi u ozbiljnoj industriji i zanima ga hoće li mu firma preživjeti i hoće li im država platiti sve te fakture koje leže kao crknute na stolu.

Možda sam mu mogla reći da je Vlada objavila kako će nastaviti graditi Pelješki most, ali bolje da nisam jer, zapravo, kakva je to vijest? Novaca ionako nema, ne za most, nego ni za što, a to što se vlast napuhava pred izbore, s time stvarno nema smisla čovjeka zamarati u prazno.

Onda imali smo taj cirkus oko Dajle, Vlada ovamo, biskupi onamo, ali to mu se sigurno ne bi dalo slušati. Čovjek je suvisao, zna da je to samo kaplja žuči u moru medenih odnosa Crkve i države, pa, prema tome, tjeraj dalje.

Pa smo još imali Jadranku Kosor koja prevaljuje milijune kilometara u kostimićima svih boja i dezena (zar Hrvatska uopće ima toliko kilometara?), pa ovdje kaže ovo, ondje ono, a sve se te mimogredne gluposti pomno bilježe u medijima kao da zasjeda skupina G7. Nisam luda da mu nabrajam koliko je vrpci presjekla i koliko je kamenja položila za gradnju raznih neizgrađenih podviga jer bi mi rekao da je tražio da mu kažem nešto bar donekle važno, a ne baš bilo što.

Možda je neka je vijest da su opet narasle sve cijene. Evo upravo sam u Todorićevom dućanu za pola kile graška platila skoro 13 kuna, ali nekako nije red čovjeka koji s troje djece dolazi s odmora odmah dočekati čekićem u čelo.

Prošao mi je kroz glavu i Karamarko u herojskom lovu na komunističke zlotvore, međutim odmah sam odustala jer će me prijatelj pitati jesam li to i ja po ovim vrućinama šenula pameću kad mislim da to ima neku težinu što ministar istražuje prastare kosti i drži govore kako se antifašizam treba izvaditi iz Ustava kraj toliko kriminala i korupcije.

Ukratko, tako sam zaključila da nisam kriva ja što nema važnih vijesti koje nas se stvarno tiču i što se ništa nije dogodilo. Sve stoji, i to ti je to, samo stvaraju privid da nešto rade.

– E – kažem mu da kažem bar nešto – bila je Angelina Jolie na Brijunima.

– Vidiš kako smo mi jedan sretan narod – odgovara on – imamo samo jednu vijest i to dobru.