Hrvatski biskupi konstantno žele arbitrirati u svim pitanjima koja se tiču najšire društvene zajednice, ali kad bi se pred tim istim društvom trebali izjasniti o događajima u njihovom dvorištu, onda redovito šute kao zaliveni i uvrijeđeno zahtijevaju da se ne narušava njihova nedodirljiva i sveta autonomija. Po tom principu »mi guramo nos u sve, a vi ostali nas izvolite obilato financirati i ne postavljajte nam nikakva pitanja« jučer je novu predstavu odigrala Hrvatska biskupska konferencija.    

   Umjesto da se očituju povodom teškog skandala sa zemljištem i samostanom u Porečko-pulskoj biskupiji i naredbe poglavara Katoličke crkve da se taj posjed preda u talijansko vlasništvo, jučer su hrvatski biskupi namjerili dići galamu zbog – rada nedjeljom.    

   Jako su ljuti – izvijestio je javnost čelnik Hrvatske biskupske konferencije, sisački biskup Vlado Košić – što je Vlada ponovno promijenila Zakon o trgovini prepustivši vlasnicima trgovačkih centara da po svojoj volji odlučuju hoće li se kod njih raditi u neradne dane ili neće.    

   Baš u trenutku kad je njihov glavni grad Vatikan otvorio međudržavni sukob sa Zagrebom zbog aspiracija prema imovini, a kardinal Josip Bozanić je to supotpisao, hrvatski biskupi sazivaju novinare da se pobune protiv slobodnog prava na rad. Kako hrabro i kako principijelno!    

   Sa Zakonom o trgovini u mandatu ove vlade loptali su se doista kako im je kad trebalo, ali ne s idejom što je najkorisnije učiniti, nego uvijek zato da se, po potrebi, ugodi malo Crkvi, malo kapitalu, a malo radničkim izbornim glasovima. Zato je ova ista politička garnitura rad nedjeljom i praznicima zabranjivala, pa onda ostavljala rupe kroz koje se može neopaženo provući, pa onda je zabrane skidala, i tako u krug.    

   Sada su, pak, odabrali slobodnu varijantu: svatko radi kako hoće i kako mu treba. Postoji vjerojatnost da je HDZ-ova vlast procijenila da im se sada, pred izbore, ipak najviše isplati biti u dobrim odnosima s poslodavcima i njihovim novcem. Ali postoje za takvu odluku i vrlo časni motivi. Kriza je, naime, teška, treba raditi kad god se može da se nešto zaradi, da se daju plaće i plate porezi. Vremena u Hrvatskoj doista nisu takva da se ne smije biti komotan. Uostalom, bila vremena ovakve ili onakva, uvijek je bitno samo to da se radnici ne izrabljuju, da im se svaki rad dodatno plati i da dobiju slobodne dane za sve što su odradili nedjeljama ili praznicima.    

   Biskupi, međutim, nemaju materijalnih i egzistencijalnih problema kao velika većina hrvatskog stanovništva, nemaju kredite u švicarcima, živi se luksuzno, porezi se ne plaćaju, njih kriza ne pogađa pa populistički ustraju na tome da se rad nedjeljom ima zabraniti makar propao svijet.