Dok su naše kćeri odrastale, doma smo svako malo slušali kako je za sve njih, mlade, jedina pametna stvar pokupiti se u inozemstvo. Diplomicu u ruke i seli tamo gdje je perspektiva. Jedva smo ih uspjeli uvjeriti da trebaju ostati ovdje i to upisujem sebi i mom mužu u velike zasluge održanja obitelji na okupu. 

 A nije bilo lako jer nisi baš imao nikakvih argumenata osim ganutljivih i romantičnih. U Hrvatskoj je prvo problem bilo kakav posao, a onda hoćeš li uopće dobiti plaću. Davili smo se u korupciji i pljačkama koje su u pravilu sponzorirane od države.

Ne možeš nazarađivati toliko da kupiš najprosječniji stan sa sobicom za dijete. Sudovi traju deset godina. Obrazovanje je daleko ispod europske razine. A strane tvrtke, za koje se svi otimaju, ovdje te većinom tretiraju kao lokalnog nadničara. Sve su to svi znali i vidjeli, ali nisi mogao ništa. 

Pakiranje kofera

Dosta djece naših prijatelja i poznanika je otišlo već na studije, neki kasnije i nitko se nije vratio. Jedna od tih djevojaka s briljantnom diplomom iz Švicarske je jako pokušavala, ali nitko je ovdje nije htio ni pogledati pa se vratila tamo gdje je trebaju. 

Pitam se koliko li će nas biti na sljedećem popisu stanovništva 2021.? Jučer su došli podaci Državnog zavoda za statistiku s ovog popisa i pokazuje se da je broj stanovnika u Hrvatskoj manji za preko 146 tisuća u odnosu na 2001. Ispario je negdje cijeli jedan pristojni grad, dosta veći od Rijeke.

U Rijeci je prije deset godina živjelo oko 144.000 ljudi, sada su ih izbrojili oko 129 tisuća. Znači, petnaest hiljada je nestalo, desetina ukupno nestalih iz cijele Hrvatske. Uzroke nije teško dijagnosticirati jer su jednostavni i logični. 

Jedan je ta emigracija iz koje se eventualno dolazi kući jednom godišnje, s jeftinim majicama za nećake i sunčanim očalama od bolje plastike za mamu. 

U potrazi za srećom

Hrvatima nije lako otići tamo gdje već idu u potrazi za srećom. Ali tako se možda mogu spasiti jer gdje da ovdje rade, od čega da žive, od čega da podižu obitelji i čime da nabildaju svoj osobni indeks sreće? Samo u Rijeci ugašeno je desetak velikih tvrtki koje su prije zapošljavale 30.000 radnika, a tako je u cijeloj zemlji. Samo u Luci radilo je nekad oko sedam tisuća ljudi, a sada ih je ostalo 900.

U Hrvatskoj više nema industrije, pretvorili smo se u narod uslužnih radnika koji crnči za crkavicu izdržavajući rasipnu državu i vojsku ekonomski zavisnih kategorija stanovništva, od nezaposlenih i umirovljenika do lažnih branitelja. 

Naravno da se zato rađa malo djece. Kako bi to imao četvero djece, a ne možeš izgurati ni s jednim? Zaposlen si na određeno vrijeme i moliš boga da ti produže ugovor, ne ulaziš u kuću prije sedam navečer, imaš kredit za stan, kuhaš gulaš za sutra, život je skup, a izgledi su ti još gori nego ovo što već sada ne valja.

Premijerka tek sada – a naravno da je to prije izbora – najavljuje da se piše zakon po kojem će poslodavci koji ne isplaćuju plaće morati kazneno odgovarati. A toliko je još toga što se mora urediti umjesto da se plače nad depopulacijom Hrvatske, zemlje koja bi morala cvjetati, a pretvorila se u kroniku nestalih.