Stvarno je nemoguće pogoditi zašto se Zoran Milanović maltretira politikom. Politika je totalno socijalna disciplina, a Milanović obožava osamu i da ga se vječno posvuda traži, a nikad ne nađe. Izgleda da mu je baš to uzbudljivo. Ugasi mobitel i nema ga, a svi pitaju gdje je, gdje je, gdje je. To mu je tako cool. 

U politici moraš biti vidljiv i stalno prisutan kako bi što više građana jednog dana reklo vidiš, ovaj čovjek nevjerojatno puno radi, iznosi razna inteligentna rješenja, uvijek zapaža točno to što mene uzrujava i javno reagira umjesto mene. Za njega ću glasati. 

Milanovićev stil je baš suprotan tome. On smatra da se samo po sebi podrazumijeva da se on strašno trsi i da duboko i naporno promišlja i stoga ga nervira što na javnoj sceni postoji taj neshvatljivi nagon da se njegove aktivnosti i spoznaje provjeravaju i testiraju. Milanović vjeruje da je velik i bitan kao takav, a u veličinu se ne sumnja. Pokloni joj se i kvit. Ako ćeš, brate, glasati, glasaj, ako nećeš, sam si sebi kriv. 

Zbog toga Zoki ne želi odgovarati na pitanja, pogotovo ona koja su nedostojna njegovog statusa, ne pojavljuje se na društvenim događajima i ne šalje poruke javnosti. Koliko mrzi slavlja i protokole, toliko mrzi i taj, u javnim poslovima vrlo precijenjeni, običaj da se šefa opozicije poteže za rukav uvijek kad iskrsne neko važno pitanje, a iskrsavaju, bogami, non stop.

Politika je, nadalje, takvo zanimanje u kojem moraš neprestano tumačiti i objašnjavati, često čak i vrlo trivijalne stvari, vrlo velikom broju ljudi koji se u te stvari apsolutno ništa ne razumiju, a nemaju ni volje ni vremena da se u njih udubljuju. E, to se Milanoviću također ne da. 

On funkcionira na uzdignutoj intelektualnoj razini i nema živaca učiti budale da je dva i dva četiri. Birači očekuju da im se sve nacrta i da se to sto puta ponavlja dok sve ne razumiju, ali to je tako zamorno i takav gubitak dragocjenog vremena za jednog vođu.

Samo zašto se Zoran Milanović onda bavi politikom kad je toliko, toliko iznad nje?