Adalbert Rebić / Foto Denis LOVROVIĆ
Vašim riječima ostajem teško povrijeđena kao građanka demokratske države u kojoj će se, ako se sada ne suprotstavimo, sutra paliti knjige, kamenovati djeca rođena izvan braka, ljudi »pogrešne« vjeroispovijesti, crnci i politički protivnici.
Kad je nasilnička rulja napala ljude u splitskoj povorci, Rebić je izjavio da su dobili što su tražili
Kad je nasilnička rulja napala ljude u splitskoj povorci, Rebić je izjavio da su dobili što su tražili. Budući da je razgovor vođen telefonom, a tehnika omogućuje da se telefonski razgovori doslovno reproduciraju, Rebić u svojoj isprici ne tvrdi da to nije rekao, nego da je to bilo »izvučeno iz konteksta«.
Poslužio se, dakle, tipičnom podmetaljkom koja se rabi uvijek kad nečije riječi izazovu masovne kritike i zgražanje. »Novinari su moje riječi izvukli iz konteksta«, to smo čuli tisućama puta. Tako se i Rebić sada žali da su se protiv njega urotili novinari i da je bio izložen »glasu mržnje«.
Pitam, međutim, u kakvom to kontekstu Rebićevo »dobili su što su tražili« može zvučati išta bolje nego što zvuči izvan bilo kakvog konteksta? To je jedno.
Drugo. Adalbert Rebić je poznati svećenik, teolog, sveučilišni profesor, nekadašnji predstojnik Vladinog ureda za izbjeglice i propovjednik u zagrebačkoj katedrali. Završio je Filozofski fakultet i teološke studije u Zagrebu i Rimu. Nije, dakle, riječ o čovjeku koji je došao od ovaca pa se ne zna izraziti nego o vrlo učenoj i istaknutoj osobi javne scene, kakve osobe nose posebnu odgovornost za svoje istupe. O preciznosti izražavanja u Rebićevom slučaju ne može biti nikakve dileme, jedino može biti riječi o tome da je kasnije s višeg mjesta upozoren zbog svog neljudskog komentara. U takvim okolnostima njegovu ispriku doživljavam kao neiskrenu, neiskrena je zato što je iznuđena.
Neposredno prije današnjeg zagrebačkog Gay Pridea, Adalbert Rebić o homoseksualcima iznova govori kao o ljudima koji »nisu normalni«
Treće, neposredno prije današnjeg zagrebačkog Gay Pridea, Adalbert Rebić o homoseksualcima iznova govori kao o ljudima koji »nisu normalni« i koji bi svoju nenormalnost trebali zatvoriti u svoja četiri zida, a ne je iznositi na ulicu. Eksplicitno kaže da njihova seksualna orijentacija nije »pozitivna« pa stoga na nju nemaju pravo biti ponosni iako su upravo riječ ponos (pride) uzeli za ime svoje manifestacije.
Zar takve instrukcije svojim učenicima daje humanist i propovjednik iz katedrale koji u istom dahu tvrdi da on nipošto ne podržava nasilje? Ako neki od njih danas saspu kamenje u povorku, moći će se direktno pozvati na smjernice profesora teologije Adalberta Rebića. Stoga je njegova isprika ne samo cinična, drska i uvredljiva, nego i huškačka. Taj ton ne mogu prikriti maskirne rečenice o ljubavi i praštanju niti to što Rebić »nenormalne« i po njemu prezira vrijedne sudionike Gay Pridea, koji bi se trebali sramiti, a ne ponositi zbog toga što jesu, čak naziva braćom i sestrama.
Dakle, ne, dragi naš i umilni Adalberte. Za ovo nema praštanja, s moje strane svakako ne. Vašim riječima ostajem teško povrijeđena kao građanka demokratske države u kojoj će se, ako se sada ne suprotstavimo, sutra paliti knjige, kamenovati djeca rođena izvan braka, ljudi »pogrešne« vjeroispovijesti, crnci i politički protivnici.
