Gotovo je, gotovo. I neka. Danas mi je rođendan i kao da su mi iz Bruxellesa osobno poslali najbolju čestitku. EU službeno zaključuje pregovore s Hrvatskom do kraja mjeseca, punopravna članica EU bit ćemo za dvije godine. Prije nekoliko godina rekla sam mojim prijateljima da se bojim da nećemo ući u EU dok sam ja živa. Ali život je lijep jer te ponekad na kraju ugodno iznenadi. 

Sve osim ovoga bilo bi potpuno kontraproduktivno i izgleda da su se u Europskoj komisiji oko toga napokon složili. Odgađanje bi donijelo samo nove valove apatije i novi rast iracionalnog euroskepticizma na kojem je do sada, posve logično, proračunato jahala bratija koja se najbolje snalazi u pravnom neredu, i posve neshvatljivo, neki utjecajni mediji. 

 Građani imaju pravo kad kažu da u Hrvatskoj štošta ne valja. Još kod nas ima debelih tranzicijskih i korupcijskih taloga i žgadije koja je uhvatila krivinu i siše ono što je tuđe na sto najnevjerojatnijih načina. Administracija je još uvijek sačuvaj bože.

Mnoge tvrtke su potpuno nepripremljene za europsko tržište. Država troši na sebe kao pijani milijarder… Pa, evo, tek prije dva dana, skoro 20 godina nakon što su počinjeni odvratni zločini nad desecima nevinih ljudi, podignuta je optužnica protiv Tomislava Merčepa za ubijanje civila.

Smrdljivi mulj

Ovaj nedovršeni sustav poklonio mu je dva desetljeća mirnog života. Tog istog dana uhapšen je Ivan Čehok u vezi s milijunskim financijskim malverzacijama na koje se upozorava godinama, ali odani koalicijski partner HDZ-a zbog toga sve do sada nije bio uznemiravan. 

 I dan danas moramo progutati vijesti zbog kojih imamo osjećaj da nam je netko pljunuo u lice poput one da osuđeni kriminalac i bjegunac Miroslav Kutle u BiH otvara tvornicu zdrave hrane kao najslobodniji čovjek na svijetu. 

 Koliko je još toga smrdljivog mulja koji će se tek morati raskopati. I koliko zatucanog šovinizma, staljinističkih mozgova, koliko slijepih ekstremizama i koliki postotak društveno nepismenih kojima ne možeš dokazati da su dva i dva četiri. 

 Međutim, od devedesetih smo ipak daleko jednu svjetlosnu godinu, a pristojno se udaljavamo i od Sanaderove ere, kada su vlasti bila puna usta Europe, a kralo se i varalo da ti mozak stane. 

Karta za idilu

Naravno da Hrvatska nije automatski spašena sada kad je završila s pregovorima, niti je ulazak u EU jednako karta za idilu. Predstoji još puno vrlo hitnog posla i velikih prilagodbi. Bit će i gadnih iznenađenja i šokova jer neće uspjeti sve lažne veličine koje misle da im uspjeh pripada i jer će se na gadnim mukama naći oni čiji je biznis cvjetao u toploj zavjetrini zatvorenog tržišta i podmazanih internih pogodbi.

Ali u EU će nam sigurno biti bolje nego u mentalnom krajoliku balkanske krčme u kojoj se vješaju narodne zastave i pije za nacionalne svetinje, a ispod stola se dila švercana roba i pregovara s plaćenim ubojicama. 

U to možemo biti posve sigurni jer se za tu krčmu tako grčevito drže upravo konjokradice čiji je osobni probitak osiguran samo tamo gdje vladaju pravila krčme. Od onih u biznisu i politici, do onih na sveučilištima i u nogometu.