Tihomir Budanko / Foto Zorana DELJANIN
Neotkrivenih zvijezda poput Tihomira u stvarnosti ima jako puno samo se za njih ne zna, ne čuje ih se i ne vidi. Zato nikad nisu postali zvijezde, a prošlo je toliko vremena da više i neće
Vidi ti to, Hrvat koji spašava Srbe.
Vidi ti to, Hrvat koji spašava Srbe.
Prije nego što su se nekidan seljani iz Dalmatinske zagore sjetili njegovih dobrih djela, Tihomir je u Hrvatskoj bio nepoznata osoba. On je neki miran tip, kako mu i ime kaže, stabilan i staložen. Kaže se »Nomen est omen« iliti »Ime je znak« i eto ovog brigadira da efektno potvrdi kako je ta antička dosjetka potpuno točna i istinita.
Tihomir je, naime, časnik HV-a koji se borio u Domovinskom ratu do Oluje i do pobjede. A onda je naredio svojim vojnicima da paze na sigurnost civila koji nisu napustili Hrvatsku kako bi njih i njihove kuće zaštitio od ubojica i pljačkaša.
Ma zamisli, pa to je još takav Hrvat kojemu je srpska paravojska zapalila kuću u šibenskom zaleđu i protjerala roditelje! Mogao se osvećivati gdje stigne, divljati i huškati. Bilo bi za to, budimo realni, razumijevanja koliko hoćeš, pa čak i na sudu ako bi do njega ikad došlo. Ali on ne, nego udri paziti da krajinskim starcima ne padne ni dlaka s glave.
To što se Tihomira doživljava kao neobičnost, kao rijetku vrstu, kao nestvarnog bijelog viteza, čudaka i osobenjaka, užasan je problem hrvatskog društva
O ovom bi čuđenju, međutim, trebalo dobro promisliti. Jer, upravo to što se Tihomira doživljava kao neobičnost, kao rijetku vrstu, kao nestvarnog bijelog viteza, čudaka i osobenjaka, užasan je problem nasljeđa Domovinskog rata i problem hrvatskog društva. Jer, neotkrivenih zvijezda poput Tihomira u stvarnosti ima jako puno samo se za njih ne zna, ne čuje ih se i ne vidi. Zato nikad nisu postali zvijezde, a prošlo je toliko vremena da više i neće. To su tisuće skromnih branitelja koji su otišli u rat da pomognu osloboditi zemlju i ne misle da im za to treba dići spomenike. Oni ne urlaju, ne hvališu se i ne busaju se u prsa, nisu veliki hrvatine, ne traže pozornice i ne mrze nikoga. Ne guraju se u visoku politiku napuhavajući svoje ratne zasluge. Ne parazitiraju na mjesec dana provedenih u uniformi HV-a. Nisu se s lažnim potvrdama dograbili mirovina i invalidnina s kojima se besramno rugaju pravim borcima i pravim žrtvama. Ne glume da imaju PTSP.
Nisu osnovali jednu od nekoliko stotina braniteljskih udruga da mogu cicati pare od države. Nisu se dočepali državnih stanova, tvrtki i zemlje. Rat je za njih bio jedna faza života, gadna stvar u koju su ih natjerale gadne okolnosti, a sada žive tiho i normalno, kao sav drugi svijet.
