Pod tim krovovima od mediteranskog crijepa prije se galamilo od jutra do večeri, nisi mogao od cike, zajebancije i diskusija. Jasno da je bilo briga, kad ih nema, ali briga ko briga, opet nije kraj svijeta. Malo te tare, pa se razvodni i popusti. Digneš dijete na koljena, srkneš malo bevande, Jozo vikne preko zida ej, zdravi bili, nešto se baci pod peku, pa ti huja izađe iz glave. 

Sad ne. Stisli ramena, navukli bijela, plastična lica i stare džempere boje krumpira. Mladi par s djecom od tri i pet godina odlazi zauvijek u Švicarsku. On je električar i nema posla. Ona govori dva jezika. Inače uhvati nešto sezonski, ali ni od toga ove godine ništa. Žive kod roditelja, bez kune u džepu, sa sestrom i bratom. Otac tavori u nekad prosperitetnoj firmi koja je zbog zemlje uspješno raskomadana i dokusurena u privatizaciji. Majka je u državnoj službi, plaća mala i nikakva, ali ajde, barem je ima. 

Ostarili su. Plaču. Ne znamo kako ćemo bez ovih dvoje malih kad odu, ali neka ih vode, tamo ili bilo gdje. Ovdje nema posla. Nema kruha. Nema budućnosti. Na kući nema fasade, niti će je ikada biti. Odakle fasada kad ne znaš kako ćeš platiti pišljivu struju? 

U vijestima je samo Gotovina i iritantno pumpanje optimizma za Uskrs, dan obiteljske sreće. 

Dečkić viče baaaaako, ajmo igrati na karte. Dođi dragi, kaže tetica, studentica prve godine prava. Ona izrađuje bižuteriju. Ljeti nešto uzmu strankinje po 40 kuna, samo skoro sve ode za štand… Da nam bar daju da sami zaradimo neku crkavicu kad od njih nema nikakve koristi. Ali ne. Najam kao da prodajemo briljante. 

U kući preko puta su isto naši. Vrsni mehaničar, još mlad, otjeran u penziju kad se inscenirao stečaj, nezaposlena žena i tri kćeri. Radi u fušu po brodovima zagrebačkih doktora i biznismena. Jedna mala završila fakultet i dobila posao nakon pet godina, ali bez plaće i doprinosa. 

Druga je pri kraju i prodaje u trgovini Sve po devet. Udala bi se za svog momka, ali nemaju para ni za neku malu svadbicu, najmanju od najmanjih. Pa još to malo, kažem ja, do diplome, pa onda će krenuti kako treba. Gdje će krenuti? Nema šanse da nađem nešto bolje od ovog dućančića, to ti je ovdje tako. Iljadu i po, imao školu ili nemao, i još si sretan. Briga njih za škole i fakultete, ovdje ide lopovima, a nama je ovako u ovoj zemlji znanja. Odosmo i mi negdje, u Australiju, u božju mater, samo što dalje. 

– Kad se ukorijenite, eto i mene – kaže joj bratić, budući inžinjer građevinarstva. Dvogodišnja curica ga grli oko noge. – Kad će tebe opet vidjeti tvoj striko? Ugasite ovu Kosoricu. 

– Ugasi, ugasi – kaže rođak, invalid Domovinskog rata, koji od države nikad nije tražio nikakve naknade. – Puca mi glava čim ih vidim na ekranu. Oni se igraju igara, a ovaj narod skapava.