U jednom od istraživanja ovog vikenda pitali su građane je li u Domovinskom ratu bilo zločina s hrvatske strane. Gotovo polovica je rekla da nije (34 posto), ili da oni ne znaju je li ih bilo (12 posto). Ovakav rezultat upućuje na zaključak da se velik broj ispitanika odlučio samocenzurirati, a razlog za takvu nagonsku reakciju može biti samo strah. Ljudi su se opet počeli bojati da bi ih čak i anonimna anketa mogla strpati u izdajničku kategoriju »loših Hrvata« i to je ono što je tako snažno podsjetilo na Tuđmanove devedesete. 

Tada si mogao biti samo dobar Hrvat ili loš Hrvat. Dobar Hrvat je pljeskao Tuđmanovoj otvoreno nacionalističkoj politici i uzdizao njenu mudrost i herojstvo, loš Hrvat je bio svatko tko bi izgovorio primjedbu ili je tvrdio da treba bolje, pametnije i poštenije. 

Atmosfera stvorena u javnosti nakon haških presuda ponovno je raspalila te stare strahove. Novo kvazidomoljubno jednoglasje, orkestrirano iz politike, radikalnih krugova i dijela medija, opet traži od ljudi da se svrstaju. Ili da budu prokleti. 

Jer kad sa svih govornica trešti neistina da je Međunarodni kazneni sud pljunuo na Domovinski rat, na doista velike hrvatske žrtve i na nevinu i goloruku zemlju koja se morala braniti od agresije, znači da se od dobrih Hrvata traži da govore to isto. 

Ako moraju govoriti to isto, onda, naravno, baš kao ni devedesetih moraju negirati da su ikad čuli ružne vijesti o nečasnom ponašanju unutar hrvatskih snaga, da su im poznati službeno verificirani podaci o likvidiranim civilima, da su im bliski ljudi koji su se borili za oslobađanje Hrvatske pričali kako su u Dalmatinskoj zagori popaljene kuće. Iz sjećanja su također dužni izbrisati kako su građani srpske nacionalnosti u cijelim devedesetima letjeli s posla, kako su ih u mirnim gradovima bacali iz stanova, kako ih policija nije štitila, kako su ih u Tuđmanovim državnim medijima nazivali pogrdnim imenima, kako su ih pljuvali u skloništima, i kako je ustrašena većina sve to promatrala kao nešto što tako mora biti. A pogotovo ne smiju priznati da je upravo tuđmanovska javno izražavana mržnja prema hrvatskim Srbima kriva što se njih gotovo sto posto na okupiranim područjima priklonilo krvavoj Miloševićevoj zastavi. 

Međutim, upravo takvo okretanje glave od stvari koje smo barem do danas sami sa sobom morali raščistiti, koštalo je Gotovinu i Markača ovih kazni koje su sada kamen temeljac za nove diferencijacije i zbog kojih se javno rone krokodilske suze čim su u blizini kamere. 

Njih dvojica su, umjesto Tuđmana i njegovog dvora, platili za zlurada javna likovanja što se Hrvatska »riješila« Srba, za »tobože ljudska prava«, ali i za sve devijacije od početka devedesetih. Sve se to složilo na istu hrpu. Ta je sjena pala na grbaču optuženim generalima kao faktor jednog prljavog političkog konteksta i vrijednosnog sustava od kojega ih njihove od države financirane obrane nisu ni pokušale otrgnuti. Žalbeni postupak je posljednja prilika da se to učini čvrsto i uvjerljivo.