On je već obavio sastanak s Obamom u Bijeloj kući, nema više natrag, a skupine Amerikanaca marširaju SAD-om vičući da Trump nije njihov predsjednik. A nego čiji je nego njihov? Njihov i božji. To je samo jedna od važnih lekcija s američkih izbora za građane širom svijeta, pa i za nas. Tko je ostao doma na izborni dan, neka poslije ne trči na demonstracije. Kad treba poći na birališta, sjedite na kauču i čekate da drugi odrade posao u skladu s vašim očekivanjima? Ništa od toga. Politička pasivnost je opasna i može lako dovesti do najgorih rješenja. Trump izgleda kao jedno takvo najgore rješenje, ali on je predsjednik SAD-a postao legalno. Na dušu svima onima koji su izabrali ne glasati.

Dalje. Sva društava imaju svoje slične mantre o humanim i demokratskim vrijednostima, okosnicama nacionalnih ustava, na kojima, kako tvrde, počivaju njihove zajednice. No slučaj Trump samo je posljednji u povijesti koji pokazuje koliko je ta priča o uzvišenim vrijednostima fragilna i kako lako završi u blatu. Da, vrijednosti su lijepa i važna stvar kad je većini uglavnom dobro. Ali kad se više nema što jesti, akcije im strelovito padaju. Trump je u kampanji pljunuo na sve američke vrijednosti i svejedno je izabran. Naprosto zato što se mnogo ljudi ponadalo da će im on osigurati posao i plaće od kojih se da živjeti. Krivo ili ispravno? Za ishod nevažno.

Uz ovo se direktno veže i upozorenje koliko je razorno pogrešno izmještanje industrije u zemlje gdje se krvožedni profiti mogu pumpati na jeftinoj radnoj snazi i podaničkim financijskim povlasticama za globalne investitore. Ta korporacijska praksa u mnogim je razvijenim državama uništila ne samo radništvo, nego i tehničku i inžinjersku elitu. Zato, ako je Trump i u čemu pogodio, onda je to najava da će industrije vratiti kući uz prijetnju drakonskim porezima. Pod uvjetom da je to uopće moguće.

Zatim ta šuplja priča o debaklu medija. Mnogi sada tvrde da su mediji sukrivci za Trumpovu pobjedu jer su ga »previše demonizirali«. A što bi drugo mediji činili s aspirantom koga su, još prije 16 godina, autori satiričnog serijala Simpsoni izabrali kao najapsurdniji predložak za lik američkog predsjednika? I kako su to drugačije, ljepše i bolje trebali portretirati kandidata za šefa najmoćnije države na svijetu koji vodi kampanju na provalama mržnje, lažima i demagogiji? O rezultatima izborima odlučuje biračko tijelo, a posao novinarstva je samo logistika za proces informiranog odlučivanja. Mediji služe da govore istinu, a tko će poslušati što kažu, taj posluša, tko ne želi, neće. I točno tako treba ostati.

Peto ide političarima, ali dobro je da čuju i svi ostali upravljači, gazde i moćnici. Glavešine padaju kad se u svojoj važnosti izoliraju od bezimene mase pojedinačno neutjecajnih jedinki, kad se napušu od svoje veličine i izgube svaki osjećaj za one koji su im podređeni. To je bilo kobno za Hillary Clinton, obrazovanu, iskusnu, izbrušenu i politički korektnu, ali svjetlosne godine udaljenu od prozaične američke stvarnosti i njenih svakodnevnih i »prizemnih« egzistencijalnih jada. Ne znaš tko sam? Ne vidiš me? Ne zanimam te? E doći će, majci, dan kad ćeš to platiti. U demokracijama gubitkom izbora, u diktaturama glavom obješenom na trgu.