Javne demonstracije služe da se pošalju jasne poruke i da se one, pod jedan, dva i tri, adresiraju organima i institucijama koje trebaju riješiti probleme na koje se cilja. U braniteljskom establišmentu nema, međutim, takvog sazrijevanja
Braniteljski vođe ne rade stvarni posao, nego pucaju od vlastite važnosti i ponašaju se kao zvijezde.
Hrvatska nije ničija prćija. Mi smo stvorili hrvatsku državu. Nećemo ići klečeći u Bruxelles. Neki su opljačkali narod dok smo se mi borili za Hrvatsku. Pljačka je ratni zločin. Sram vas bilo. Tražimo odgovornost. Netko želi uzeti Hrvatima ponos.«
Čak četiri ministra Hrvatske vlade dobili su zadatak da se pojave na vukovarskom skupu – Karamarko, Ivić, Bošnjaković i Čobanković – ali s time što su tamo čuli mogli su se mirno vratiti u Zagreb kao s dosadnog i nepotrebnog izleta. Bilo je možda malo neugodno kad se vikalo »Lopovi, lopovi«, ali, stvarno, kakav bi to zadatak za njih trebao proizaći iz povika da »Hrvatska nije ničija prćija«?
Javne demonstracije služe da se pošalju jasne poruke i da se one, pod jedan, dva i tri, adresiraju organima i institucijama koje trebaju riješiti probleme na koje se cilja. U braniteljskom establišmentu nema, međutim, takvog sazrijevanja. Braniteljski vođe ne rade stvarni posao, nego pucaju od vlastite važnosti i ponašaju se kao zvijezde.
Zato, umjesto jedne jedine, imamo nekoliko stotina braniteljskih udruga. Zato se skupovi svode na ventiliranje frustracija, nakon čega se demonstranti vrate doma gdje se ukućani vesele što su ih vidjeli na televiziji s premijerima i moćnim ministrima.
Ta kultura praznih i teatralnih govora učinila je zlovoljnima i pasivnima veliku većinu »običnih branitelja«, koji imaju stotine stvarnih problema i na koje se svi obilato pozivaju iako ih nikad ne pitaju za mišljenje. Ali nakrivo organizirana i loše predstavljana braniteljska populacija, s čijim se novcem rasipno i netransparentno upravlja, jedino sama može potaknuti nužne promjene.
