Kod nas je neko iracionalno doba u kojemu ne smiješ reći ništa ni o čemu, a da te se ne poklopi s nečim potpuno desetim što uopće nema veze s temom. Jedna od tih omiljenih replika su komunizam, Tito i 1945. godina. Zanimljivo je kako to nikad ne prestaje, čak ni sada kad je Hrvatskoj već preko 20 godina.

  Nekidan sam, na primjer, pisala kako su Šušak i Tuđman devedesetih dijelili vojne i državne stanove raznim osobama kojima se nismo imali nikakvoga razloga zahvaljivati sa po 150 kvadrata na elitnim lokacijama. Imenovala sam Nadana Vidoševića, Tolja, Šeksa, Belju, Zagorca, Rojsa, Praljka, Glavaša i još neke sretne dobitnike narodnih nekretnina, a moglo ih se nabrojiti još stotine. Dobila sam dosta bijesnih packi, ali ne zbog toga o čemu je tekst, nego zbog – komunizma.

  Jedan je čitatelj zatražio od mene da se odmah izjasnim »treba li maknuti ime maršala Tita s jednog od ljepših zagrebačkih trgova?«.

  Drugi mi spočitava što spominjem podmazivanje politički podobnih stanovima za vrijeme Domovinskog rata dok u Hrvatskoj »nisu kažnjena ni osuđena brojna zlodjela komunističkog režima od 1945. do 1990.«.

  Treći mi znakovito poručuje da »devedesete najviše seciraju oni kojima su jako dragi bili drug Tito i drugarica Jovanka«. A to što ja trabunjam je obična demagogija sve dok ne razobličim »najveću otimačinu stanova koju su napravili komunisti 1945. godine«.

  Četvrti je bijesan što »ocrnjujem« Tuđmana i Šuška kad je u komunizmu podijeljeno stotine tisuća stanova pri čemu su »neki namjerno napumpali po hrpu djece« da se popnu na rang listi. Zašto izdvajate baš Nadana Vidoševića, proziva me sljedeći, kad su društvene stanove, isto tako kao i on, jeftino otkupili svi kojima je stanarska prava dao Titov socijalizam. Stvarno se teško snaći u takvom tipu rasprave koja okreće kormilo u drugi film, u prošlost, na drugi teren i u sustav kojeg odavna više nema. Ali to je u Hrvatskoj neka bolest i to se vidi u svim medijima koji omogućuju komentiranje svojih članaka.

  Kad se objavi da je poskupio benzin, eto ovih koji odmah vrisnu kako ga u socijalizmu nije ni bilo pa smo vozili par nepar. Ne dao ti bog da spomeneš tajkunsku pljačku jer će ti klub opsjednutih komunizmom odmah nabiti na nos Goli otok, Udbu i Riblju čorbu.

  Ako se napiše tekst o politički dirigiranoj kadrovskoj politici na HTV-u, raspalit će te po glavi kako za vrijeme Tita nije uopće bilo slobode govora i kako je Marko Veselica ležao u zatvoru. Čim netko negdje podsjeti da je školovanje nekad bilo besplatno, a sada puno košta, momentalno će prišiti autoru da je jugonostalgičar i titoist. Tko god napiše lošu kritiku za neki hrvatski film, ovi će se okomiti na njega zbog Bleiburga i zbog crvene zvijezde.

  Bilo bi lijepo dočekati taj dan kad će se početi raspravljati razložnim argumentima umjesto ideološkim supstitutima, zamjenama teza i sofizmima. Nije toliko važno što bi to bio znak poštovanja prema sugovornicima i znak osobne zrelosti. Ali sve dok se u javnim polemikama na sadašnjost uzvraća prošlošću, na današnje pljačke Titovim kubanskim cigarama, a na Thompsona Jovankinom punđom, teško je vjerovati da se u bilo čemu pomičemo s mjesta.