Reuters
I ispalo je da njegova pobjeda, izborena diljem SAD-a, nije tijesna kao što se nagađalo da bi mogla biti ako je bude, nego premoćna, čak 289 elektorskih glasova, prema 218 za Hillary Clinton.
Zgražali smo se ljetos kad nam je došao u posjet prijatelj, pravnik po obrazovanju, koji je 1995. iz Sarajeva s obitelji emigrirao u SAD. Rekao nam je da će pobijediti Trump i da je to, po njegovom mišljenju, ispravno.
– Ma kako za Trumpa možeš navijati baš ti, koji si u Americi završio kao jedan od tih izbjeglica o kojima ovaj tvoj pomahnitali favorit govori s toliko divljačke mržnje i sirove prijetnje! Koji ti je vrag, pobogu – snebivali smo se. Ali, Dubravko je ostao pri svome: »Ljudi ovaj poredak više ne žele trpjeti. Nužna je promjena«.
Da je na koncu stvarno trijumfirao Trump, moglo se prošle noći znati onoga časa kad su prebrojeni svi glasovi u Wisconsinu, državi koja već na sedam predsjedničkih izbora zaredom glasa za demokratskog kandidata. Prvi put u trideset godina, Wisconsin se okrenuo, i kod njih je dobio Trump.
I ispalo je da njegova pobjeda, izborena diljem SAD-a, nije tijesna kao što se nagađalo da bi mogla biti ako je bude, nego premoćna, čak 289 elektorskih glasova, prema 218 za Hillary Clinton. I dok se svi drugi moji prijatelji, pravi Amerikanci, danas zgražaju i srame što su za predsjednika dobili rasista, ksenofoba, mačista, prostaka, bogataša kome je bilo mrsko plaćati porez i jeftinog populista, neku verziju američkog Keruma, globalno pitanje broj jedan postaje što se to, zapravo, tamo dogodilo. U čemu je kvaka? Što je to u Bijelu kuću dovelo tipa čiju pobjedu glasoviti magazin kulturne Amerike, The New Yorker, otvoreno naziva »američkom tragedijom«?
Ali izgleda da je naš Dubravko uspio bolje upoznati »pravu« Ameriku, nego »pravi« Amerikanci iz višeg srednjeg sloja, kod kojih je još uvijek živa slatka iluzija američkog sna. Ovi drugi – ti koji su izabrali Trumpa, većinom bijeli prekarijat – ne dijele više njihov idealizam osnažen dobrim primanjima i ugodnim životom. Njima je došao glave surovi korporativni kapitalizam kojim drma nekoliko posto milijardera. Mahom su slabijeg obrazovanja jer nisu imali novca za školarine na skupim koledžima, a isto se piše i njihovoj djeci, koju novače za ratove po svijetu i vraćaju kući u ljesovima prekrivenima američkom zastavom. Oni ne idu na godišnje odmore, niti na krstarenja kruzerima po Karibima, jedu jeftinu hranu, rade po dva posla, kubure sa zdravstvenim osiguranjem, ovršuju ih i izbacuju iz kuća, a iz depriviranog društvenog položaja nema im nikakvoga izlaza.
To su ti koji su u utorak ustali i rekli: To više nećemo. Želimo promjene! Gore nam ne može biti, idemo s nečim drugim, pa ma što to bilo.
Utoliko su ovi izbori bili buldožer straha i bijesa. Hillary je izgubila jer su je pročitali kao status quo. Paradoksalno je, doduše, da se zera društvene pravednosti i odmak od nezajažljivog neoliberalnog kapitalizma traži ustoličenjem neoliberalnog predsjednika. Ali veliki socijalni i politički prevrati uvijek nose crtu autodestruktivnog ponašanja.
Naravno da nitko živ sada ne zna što se može očekivati od Trumpa. Je li stvarno, kao što se neki nadaju, »glumio idiota samo da dobije izbore«? I hoće li ruka glasovitih američkih demokratskih »institucija« biti kadra spasiti stvar. Ali ono što se zasad vidi upućuje na regresiju, a ne na budućnost koju u Trumpu traže očajnici.